SUZE NA RASTANKU

KRATKA PISMA IZ DOMOVINE

piše: Marija Matijašević
Stružec/ Ove godine je Stružec zadesila “prirodna” katastrofa …poplava. Cijelo selo je već deset dana pod vodom, osim kuća, koje su malo na brežuljku. Ali kaže se …do toga ne bi došlo, da nije, kao i obično, netko zakazao.  I te kako!

Ali zateklo je ljude nespremne. I onda kada je voda došla, nije se znalo što treba raditi. I kada se i radilo, radili su  samo vatrogasci; bili su preumorni, iscrpljeni – nakon normalnog radnoga dana, dodatna smjena u dobrovoljnom vatrogastvu. Kako je to uvijek, puno ljudi nije pomagalo (briga njih za dugoga u nevolji), nego su samo zjakali, slikali i “uživali”.

Par kuća na drugom kraju sela, bijahu u ugrozi stihije, no i jedna na ovoj strani, bijaše doslovce ostavljena da utone; kao neko žrtveno janje.  U njoj živi samac, Ivan. Nema on mame, niti ikoga, a i sudbina ga nije mazila već od početka njegova rođenja. Kao vanbračno dijete, bio je istjeran sa svojom mamom iz kuće. Čak ni prezimena mu nisu htjeli dati, radi sramote, pa mu je mama dala prezime svoje mame. Puno godina kasnije se to sve vratilo, onima koji su mu to napravili. Ima Boga i Božje pravde! – kaže narod.

Tog dana poplave, Ivana su, s par vrećica, izmjestili i odvezli čamcem u nepoznato. Ne, kod susjeda, rodbine, prijatelja … ne, nego u društveni dom. U jednu sobicu, bez WC-a i vode.

Muž je sudjelovao u vatrogasnoj intervenciji, zove i priča mi o tom Ivanovom tužnom stanju. Uzimam auto i idem po Ivana. Neugodno mu. Ja mu kažem … imam prostorije same za sebe u dvorištu, biti će sam, neće nikome smetati. Tužan je, no ipak polazi sa mnom. Naložim peć i smjestim ga. Deset dana je bio dragi nam gost. Svaki dan je odlazio na svoj “ranč”  i mjerio vodu; da li pada?  Dobio je ribarske čižme, da može obići kućicu, otvoriti i pomalo sušiti zidove.

Jučer je došao i rekao. -Evo, ja bi se vratio u svoju kućicu. Moja kućica, moja slobodica, ipak je doma najljepše! Čak nije mogao ni jesti, nego je jelo ponio sa sobom. Zamolio je “slikara”, da pođe sa njim, i da poslika sve, možda dobije neku oštetu, zbog nečijeg nemara i nesposobnosti – jer njegova kućica  nije bila zaštićena od poplave, kako se to čini.

Inače, Ivan radi na održavanju autoceste već 30 godina i mnogi ste ga možda već vidjeli putujući svojim kućama iz dalekog svijeta, na dionici Ivanić Grad – Novska …tog mršavog savjesnog radnika.

Kada se spremio za odlazak  od nas, i kada je spakovao svoje vrećice, stao je na sred dvorišta i rekao:

– Hvala puno što ste me primili ... a suze liju. Zastale su mu riječi u grlu.  A i nama.
– Neznam kome da više zahvalim, i tko je više zaslužan za ovo …onome,  tko me vidio u čamcu, ili onoj koja  je došla po mene?! Hvala vam!

– Dođi nam opet, ali u drugim okolnostima ...nadodala sam, na što se on nasmijao i uzdignute glave krenuo k svome domu.

Okretao se i nekoliko puta mahnuo.

Za nas je to bilo sasvim normalno – pomoći u nevolji (a s Ivanom se poznajemo još iz vremena djetinjstva).

Mislim da mu je to bio jedan, radosni i nezaboravni dan, on dijeli našu sudbinu – povratnika.