Osim svjetske krize naše domove poharala je i kriza ljudskosti
piše: Antonio Gavran
U ovoj zemlji, gdje se neprestano razgovara o novcu i profitu kao temeljima razvitka društva nešto je zaista krenulo krivim
tokom.Istina, novca nema, ljudi sve teže dolaze do materijalnih dobitaka i svaka kuna u džepu jedan je plus ka životu i razvitku naših obitelji.
No da li je kriza samo u materijalnom životu čovjeka?Iz dana u dan, gledamo medijske priloge o pljački, ubojstvima, uništavanju tuđih imovina i posjeda, te ono što je najgore, uništavanju i promjeni samog Čovjeka i društva. Mladi ljudi više ne vide svoj uzor u poštenju i savjesnom obavljanju svojih zadataka. Gube volju za razvitkom, učenjem, napretkom jer znaju da će prije ili kasnije morati potražiti vezu za nekakav posao bez obzira kakvu diplomu imali u rukama.
Političari, medijski eksponirane zvijezde i svi ostali veliki i mali uzori našeg društva stvaraju krivu sliku o položaju Čovjeka u tom istom društvu. Nikome više nije stalo do dobrih djela pojedinaca kada ona loša donose zaradu i profit. Mladost nam se truje emisijama o poslovnim ljudima koji su uspjeli u životu tako što su gazili druge. Na televiziji prevladava nasilje u filmovima, crtići za djecu na istom principu funkcioniranju. Gdje li je stari crtić poput profesora Baltazara u kojem djeca mogu pokupiti i određenu količinu znanja, a ne samo borbu i ratove.
Uzmite jedan dnevni list i pogledajte naslovnu stranicu. Što ćete vidjeti?
Senzacije koje nisu hvale vrijedne. Prelistajte sljedećih nekoliko listova dalje i vidjet ćete nekoliko stotina malverzacija, mito, korupciju, drogu, alkohol i sve ono što je istinski bezvrijedno, a tako vrijedno zatrovanom čovjeku i društvu. Na čemu onda da mladi temelje svoj svijet, kada se ono hvale vrijedno nigdje ne spominje?
Svakoga dana netko pokuša učiniti nešto humano za druge, ali to nitko ne želi spomenuti. Kada ste vidjeli jednu humanitarnu akciju u Dnevniku bilo koje državne televizije? Zar smo postali društvo kojima takve stvari više ne donose radost. Ne znam koja je čar naslađivati se tuđim jadima i problemima, ali očito je takav mentalitet stvoren da se čovjek osjeća lakše kada zna da je drugima možda i puno teže.
Nekada davno imali smo volontere koji su rado pomagali drugima. Danas, prva stvar koju vas ljudi pitaju na ulici kada ih zamolite za nekakav oblik pomoći jest rečenica: «Koliko će meni to biti plaćeno?» Ne mogu se pomiriti s činjenicom da je novac preuzeo sve sfere našega društva, i da se praktički sve tim istim bezvrijednim papirom kupuje.
Gdje je nestao Čovjek ?!?
Eeeee…..ne valja ti sastavak….tj. valja, ali ovi što pitaju “Koliko će to meni biti plaćeno” kao da su školovani kod kruleta. To se kaže ‘vako : ” Čuj, miki, to ti košta ovoliko, pa ti sad, oš’ neš’ ” I ideš dalje, za iste pare. Ja članak ne bi piso bez 5….10 kn, da jebe rak raka.
Nema ništa bolje od toga kada tekst pobudi u ljudima nadopunu misli koje su izrečene u njemu, to znači da živi, djeluje, što i jest njegov početni i krajnji cilj… Hvala vam na tome.
Gdi je nestao čovjek Dobro je to pitanje..iskustva mi i u komentiranju..na više strana..osobno donose..da se više ni sam ne osudim ni izustiti imena dobročinitelja..kuda li da nekome prigovorim..a nepada mi na pamet da neprekidno nekome govorim.. dobro je..dobro je..Idem od toga da je autor dobro na ljudski način razmislio i prestudirao..dok je ovo pisao..kao i svaki drugi..pa je naše komentiranje više zajedničko ljudsko nadopunjavanje..Ako zajednički zbrojimo sve krize,.. uz, Krizu.. ljudskost, i Krizu ..morala..Krizu.. dobrohotnosti i dobronamjernosti..Krizu..raznih radnih kreativnosti..Krizu organiziranja.. raznih humitarnih akcija,.odnosno..Krizu.. pomoći drugima ..Krizu informiranja..Krizu..neizustiti imena dobročinitelja..Krizu.. ljudske nesigurnosti i ..Krizu.. ljudske nesposobnosti i sve druge krize,… Read more »
Odlično napisano, Antonio. Sve je, na žalost, upravo tako. Nekad čovjek nije trebao tražiti pomoć. Kad bi susjed vidio da nešto radite,sam je pitao: Susjede, trebateli pomoć? Nije mu ni bilo u primisli da traži da mu se za to plati. Uvijek je bilo dovoljno kazati “Hvala”, jer susjed, ili prijatelj, uvijek je znao, ako će nešto trebati da ste za njega uvijek tu. Nije to bio sistem “ako ćeš ti meni pomoći, onda ću i ja tebi”. Tako se živjelo. Ake tje prijatelj trebao, dobro, ako ne – i daljeje bio prijatelj. Zajedno bi poslije posla sjeli, predahnuli, popili… Read more »