Večernji list
Lajčo Perušić
Dok je noć tutnjala ispod vlaka i okolo nas, mi smo pjevali, pričali viceve, igrali pogađaljke. Veselo. Ona je sjedila meni poprijeko i svako malo bi krišom bacila pogled na moju stranu. Ja sam je također držao na nišanu
Bio je utorak kad sam joj rekao da idem u Dalmaciju. Dobro se sjećam. Ništa nije rekla, samo je pitala:
– Kada?
– U petak.
– Koji petak?
– Ovaj, sada, noćnim vlakom za Split – odgovorim joj.
– I ja idem tim vlakom doma za vikend, ali samo do Perkovića, a onda presjedam za Šibenik – kaže mi.
– Znači, možemo skupa putovati do Perkovića – predložim joj.
– Da. U istom vagonu do Perkovića. Možemo i dalje – otvoreno mi je rekla s osmijehom koji sam shvatio kao poziv.
– Kamo dalje?
– Pa do Šibenika.
– Ali ja idem u Split.
– Možeš kasnije u Split. Ta dogovorili smo jedan odličan izlet. Vidjet ćeš. Nećeš požaliti – nagovarala me.
– Dobro. Razmislit ću – ublažujem svoju odluku.
Upoznao sam je tek prije nekoliko dana u kavani Korzo u društvu njenih zemljaka i nekih kolega s fakulteta. Radila je i studirala. Moram priznati da mi je već tada zapala za oko. Sada evo opet slučajni susret. Petak 21.45 sati, kolovoz, mnoštvo putnika na peronu čeka vlak za more. Vlak nervozno bruji. Gledam uokolo. Eno je, dotrčava. Nosi maleni simpatični kuferčić dostatan za vikend. Trenutak smo se onako dugo gledali, pa ušli u vlak. U to doba ljeta u vlaku je uvijek bila velika gužva. Kupei su bili krcati, hodnici puni putnika. Pronašli smo njezine zemljake koji su već ranije zauzeli mjesta u kupeu. Jedva smo se rasporedili. Djevojke su sjedile na sjedalima, dečki na podu.
Dok je noć tutnjala ispod vlaka i okolo nas, mi smo pjevali, pričali viceve, igrali pogađaljke. Veselo. Ona je sjedila meni poprijeko i svako malo bi krišom bacila pogled na moju stranu. Ja sam je također držao na nišanu. Iza dva sata u noći počeli smo zijevati i drijemati. Ugasili smo svjetlo da nam ne bliješti u oči. Više je nisam vidio osvijetljenu, nego samo obrise raznih pokreta. I lice, kosu, poprsje. Nisam mogao ni oka sklopiti. Zirkao sam svakih nekoliko minuta da vidim u kojem je položaju. Pažljivo sam je spremao u pamćenje. Kad bih zatvorio oči, imao sam potpuno točnu sliku njezina stasa. U nekoliko varijanti. Knin. Odvaja se vagon za Zadar. Gužva, putnički žamor. Kolodvorska rasvjeta obasja joj lice. Meškoljim se. Nešto je upitam, ona mi mamurno potvrdi i prekrije glavu rukom.
Perković. Subota je već svanula. Naš se vagon otkopčava od splitske kompozicije. Ja ostajem u njemu i idem u Šibenik. Iz šibenskog vagona izlazi ovelik broj ljudi, idu ravno prema kolodvorskoj blagajni. – Idu po karte – netko kaže. Naime, zbog vrlo velike gužve u kolovozu kondukter nije uspijevao ni proći kroz hodnik vlaka provjeriti vozne karte, a to su domaći putnici znali, pa su silazili u Kninu ili u Perkoviću i kupovali karte samo za lokalne linije.
Prodavačica karata, dremljiva i namrgođena, nije bila iznenađena takvom već ustaljenom praksom mnogih putnika. Po dolasku u Šibenik odlazimo lokalnim autobusom u selo. Smjestim se u kuću kod prijatelja s fakulteta. Nakon doručka predložim da odemo u selo prošetati. Zapravo, ne bih li sreo nju. Prijatelj mi odgovori da se trebamo spremiti za izlet brodicom na slapove Krke. Neka pričekam još malo.
Dan lijep i sunčan. Oko podne, kroz predivni krajobraz razgranatih visokih planinskih strmina rijeke Krke plovili smo nas petero, šestero, polako u čamcu na motor, uzvodno. Svi veseli. Ona je pjevala iz sveg glasa puna živosti, a kosa joj lepršala. Popodnevno sunce je nemilo peklo. Godio je tanani povjetarac.
Djevojke su se odmah pustile u kupaće kostime. Ona je imala rozi s cvjetićima. Pogledom me pitala kako mi se sviđa njezin kupaći. Sjeo sam na njezinu stranu čamca, tik uz nju. Godilo joj je. Prijatelj, razdragan i veseo, uzdignutom je demižanom pozdravljao turiste na izletničkom brodu koji nas je upravo sustizao, a oni su nam zauzvrat veselo mahali. Nadomak slapovima Krke pjevanje nam se već pretvorilo u nesuvislu graju. U Nacionalnom parku smo skupa šetali. Pričali smo dosjetke, smijali se. Nezaboravno. Kupali smo se u rijeci nadohvat slapova. Izlet iz snova i za snove. Sljedećeg jutra sam ipak morao otići u Split.
Sljedeće, 1971. godine, dopisivali smo se za vrijeme mog boravka u Njemačkoj gdje sam kao student radio preko ljeta, a kad sam se u rujnu vratio u Zagreb, uslijedili su češći sastanci. Jednog dana krenuli smo u šetnju na Medvedgrad. Dok smo hodali, crvenkastosmeđa kosa s uvojcima do ramena lepršala joj je kod svakog koraka. Smijuljeći se pogledavala me je i zapitkivala o mojim doživljajima iz Njemačke i iz mog života. Iznad Šestina, na stazi u šumi prema Medvedgradu, na jedno stablo sam nožićem za kestenje izrezbario naše inicijale i datum 6.10.1971.
Potkraj te 1971. godine naše neformalno društvo s raznih fakulteta redovito se nedjeljom sastajalo u kavani Korzo. I ona. Voljela je muško društvo. Međutim, svi su se razgovori svodili na sveučilište. A na sveučilištu uzburkana atmosfera. Studentski lideri držali govore. Pripreme za opći štrajk bile su u jeku. Na ulicama burno.
Onog značajnog utorka tadašnji Trg Republike bio je prepun studenata s transparentima. Osim studentske mladeži, bilo je i ostalih građana raznih uzrasta i slojeva. Naročito ondašnje milicije. Na južnoj strani Trga masa studenata, na sjevernoj strani od Harmice do Gradske kavane kordoni milicije. Cijeli taj dio Trga poprimio je plavičastu boju od milicijskih uniformi. Trg je vrio. Miješali su se povici i pjesme. Kad je milicija dobila zapovijed da krene prema južnoj strani rastjerati masu, cijeli je Trg proključao.
Začulo se samo cvokanje cipela u prepoznatljivom ritmu bježanja. Svatko je hvatao svoju ulicu za bijeg s Trga. Ja i moje društvo pohitali smo kroz Prašku, ali ne zadugo jer nam se na izlazu iz Praške, kod Tesline ulice, prepriječio novi kordon s pendrecima. Svatko tko se htio probiti do Zrinjevca osjetio je pendrečenje na svojim leđima. U toj neljudskoj gužvi da se probijem kroz kordon osjetim debeli žar po leđima.
Bezglavo sam se zaletio u semafor, ali sam se ipak dočepao Zrinjevca. Uspio sam stići do Trnja preko nekadašnjeg pješačkog nadvožnjaka iznad željezničkog kolodvora. U svojoj podstanarskoj sobi konačno sam našao mir. Osim žara na leđima, boljela me i misao što je s njom? Ništa se nismo dogovorili. Je li i ona bila na Trgu? Nisam je mogao nazvati iz javne telefonske govornice jer je žica bila iščupana. Gazdarica kod koje sam stanovao sve je shvatila. Sutradan kad se razdanilo, pokucala mi je na vrata i pitala hoću li kavu ili čaj?
Poslije Karađorđeva studentski štrajk bio je zatučen. Grad je tih dana bio tih. Prazan. Samo racije. Prosinac se pretvorio u mjesec hapšenja. Javnost je zamrla. Samo su uniforme boje šljive živnule ulicama, trgovima, na svakom koraku. Marice svuda po gradu. Kad smo se slijedeće večeri našli u kavani Korzo, bila je uplakana i sva zmazana od suza.
– Što se dogodilo? – pitam.
– Odveli su ga.
– Koga?
– Sestrina dečka. I jednog dobrog prijatelja iz susjedstva.– kaže.
– Tko?
– Milicija!
Potom joj i ja ispričam svoju priču. Iza prevrata, kako je govorila moja gazdarica, viđali smo se češće. Kad god sam predložio prijateljski susret prihvaćala ga je uglavnom u večernjim satima poslije predavanja ili posla. Teme razgovora nisu nam bila samo tekuća događanja, histerija cinkanja i prokazivanja koja su izazvala brojna hapšenja i progone studenata i intelektualaca, već i planovi naših češćih susreta.
Predložim joj da jedno jutro pođemo na Sljeme. Da se maknemo bar za trenutak od svega. Ukrcali smo se u malenu kabinu ZET-ove žičare. Lebdjeli smo iznad visokih borova, zrakom križali sljemenske ceste, veselo se smijali i zabavljali viseći u zraku. A tek pogled na grad! Šetnje po Činovničkoj livadi i okolini bile su pravi odmor za dušu nakon proteklih tjedana. Umotana u svoj tamnozeleni kaput sa smeđim okomitim crtama i sa smeđom kapom na glavi, izgledala je tako toplo. I predano i suvereno. Hodajući smo uparivali korake. Smiješak joj je bio veseo i glasan. Nisam ni slutio da sam u ono vrijeme mogao biti tako zabavan.
Sljedeće sam godine preko ljeta morao opet u Njemačku kako bih zaradio novac za slijedeću godinu. Ali, kako ću bez nje? Dopisivali smo se, sada već s osobnom bliskošću. Oboje smo jedva čekali da se vratim i da budemo opet skupa.
Te godine, u predvečerje jednoga listopadskog dana, krenuli smo na šetnju Ilicom prema Črnomercu. Ilica u vrevi od bučnih tramvaja i automobila. U jednom trenu je zaustavim. U mah zaustavim i vrijeme. Mračak se tiho spuštao. Uhvatim je s obje ruke za krajeve ovratnika kaputa i privučem k sebi. Oči u oči. Blago izražene jagodice su joj se zarumenjele.
Malo se nasmijala. Rumena. Obla. Djetinja. Užarena. U pogledu odsjaj mora i kamena. Kao da je očekivala ovaj tren. Privučem je još bliže k sebi. Ona se potpuno nasloni na mene. Drhtala je. Dah nije mogla smiriti. Krv joj u obrazima. Uslijedio je dugi govor bez riječi. Uhvatim je za vrele obraze i privučem k ustima. Blago je spustila trepavice. Usne su joj gorjele, moje podrhtavale. Trnci.
U mirisu tijela potpuno je zagrlim. Njezin dah u mojoj buktinji. Dodirnemo se usnama. One u ognju. Pogledi spušteni. Trajalo je. Ilica je u tren opustjela. Nikoga oko nas. Nikoga nismo vidjeli, nit čuli. Mi sami u njoj.
Oprostite što danas pišem o ovom sjećanju koje je tijekom vremena uobličavalo naše životne emocije. Bio je to dan 31. listopada 1972. g. Ne, nisam to noćas sanjao. A sve kao da je bilo jučer. Toplo i strastveno. Svaki put kad se sjećamo toga dana poželimo doživjeti stotu.