DAN KADA SU UBIJALI I DJECU

Željko Mužević
Danas su položeni vijenci ispred spomenika “Djevojčica” u spomen na dvadesetidevetero brodske djece koja su poginula tijekom Domovinskog rata. Oni nisu dobili priliku odrasti, veseliti se, ljubovati… Nikada neće pisati na blogu o svom djetinjstvu. Njihove želje i snovi nestali su u sekundi, u eksploziji topničke ili minobacačke granate ispaljene iz Bosne ili u prasku bombi izbačenih iz zrakoplova koji su uzletjeli sa aerodroma u Srbiji i Bosni, kako bi nad Slavonskim Brodom sijali smrt.

Te nedjelje, 3.svibnja 1992. nismo slutili koliko će to krvava nedjelja biti za Brođane i Grad. Već u jutarnjim satima (7,18) ciljevi su bila sela Zbjeg i Dubočac na koja je ispaljeno oko 500 granata. U 8,39 napadnut je i Slavonski Brod, a već u 9,40 oglašena je i zračna opasnost koja je tijekom dana ponavljana pet puta. Neprijateljski zrakoplovi su od 11,22 napadali savski most i to u sedam navrata. Zrakoplovi su dolijetali u valovima uništavajući sve pokretno i nepokretno. Raketama i “krmačama” napadnuta su radnička naselja Budainka, Jelas, Pilareva ulica, Krajiška ulica, Tvrđava Brod, Željeznička stanica…

Pogođena su i kola hitne pomoći, a smrtno je stradao vozač Ivan Ivanagić iz Podvinja. U tim napadima je poginulo 16 osoba, od toga šestero djece, ranjeno je 60 osoba, od toga 30 teško. Slavonski Brod je 3. svibnja 1992. proživljavao jedan od najtežih trenutaka u svojoj povijesti!

U prvih deset dana svibnja 1992. savski most između Slavonskog i Bosanskog Broda te šire gradsko područje s lijeve i desne obale rijeke Save bili su meta intenzivnog izviđanja, bombardiranja i raketiranja srpskog zrakoplovstva. Savski most poslužio je agresoru kao izgovor za napade na stanovništvo, civilne objekte i postrojbe Hrvatske vojske.

U službenom izvješću je zapisano: Srpski zločinački zrakoplovi najintenzivnija borbena djelovanja imali su od 2. do 8. svibnja 1992. pri čemu su izveli 65 napada sa 200 naleta u području cilja. Borbena djelovanja izvršena su u blizu 80 posto slučajeva. U napadima je sudjelovalo 100 zrakoplova, a izvršeno je i blizu 60 izviđačkih letova sa 30 zrakoplova.

Jugosrpsko ratno zrakoplovstvo u svojim zločinačkim namjerama koristilo je najrazornija raspoloživa streljiva, jer je cilj bio uništiti, razoriti i ubiti. Iz tih krvožednih zrakoplova izbačeno je: oko 70 aviobombi od 250 kg tipa RAB, PRAB i slično, 24 vođene aviobombe od 250 kg tipa MAWERICK, četiri kasetne bombe tipa BELL 755, 60 navođenih raketnih zrna tipa MUNJA čiji tip odgovara raketama VBR-a tipa Oganj i Plamen.

U 95 posto slučajeva zrakoplovi su napadali iz pravca sunca s velikih visina i udaljenosti do cilja, pa su četiri zrakoplova u prvom naletu bila na visini ispod 1000 metara, još četiri između tisuću i tri tisuće metara, a ostali iznad četiri tisuće metara. Samo je osam zrakoplova napadalo s visine manje od 3000 metara, što samo potvrđuje da je agresor respektirao moć i preciznost protuzrakoplovne obrane Hrvatske vojske. Napadali su najčešće s visine između 4000 i 4500 metara i s udaljenosti od cilja do 6000 metara pa u, otprilike, 50 posto slučajeva zrakoplovi nisu bili vidljivi.

U napadima su najviše sudjelovali zrakoplovi tipa MIG-21 i to čak 120 (vjerojatno ista eskadrila i u više navrata), zatim zrakoplovi tipa ORAO (j-22) između 50 i 60 puta te četiri zrakoplova tipa MIG-29 sa 30 napada. Od svih ispaljenja 70 posto upućeno je na most, dok je 15 posto upućeno na civilne objekte i postrojbe Hrvatske vojske. Most nije izravno pogođen ali je oštećen i nije za uporabu jer je sigurnost prelaza vrlo slaba i ide se na vlastitu odgovornost (…)

Hrvatska protuzrakoplovna obrana srušila je u tom vremenu tri neprijateljska zrakoplova tipa MIG-29, a u jednom od njih pronađeni su posmrtni ostaci pilota Slobodana Medića, kapetana I. klase. Dva zrakoplova teško su oštećena, a srušen je helikopter tipa “Gazela”. U tim napadima na postrojbe PZO HV-e ranjeno je 12 branitelja od kojih trojica teže.

Drugoga dana svibnja opet je u jutarnjim satima ponovljen znak opće opasnosti, a sirena za zračnu opasnost oglašavala se šest puta. Sela brodskog Posavlja napadnuta su sa 150 topničkih granata, a gađalo ih je i srpsko zrakoplovstvo. Zrakoplovi su napadali Slavonski Brod, Oprisavce, Veliku Kopanicu, Zelengaj, Donju Bebrinu… izbacujući kasetne bombe, “krmače” te mitraljirajući objekte i ljude. Dvije osobe su smrtno stradale, a 19 je ranjeno.

Promatrao sam Brod i stupove dima što su se uzdizali s mjesta pogođenih projektilima iz neprijateljskih zrakoplova. Pucao sam iz kalašnjikova nemoćno želeći pomoći protuzrakoplovnim topovima. U tom trenutku me nešto zapuhnu i zagluši: srpski zrakoplov je u niskom letu doletio sa sjevera izbacivši (kasnije sam doznao) “krmaču” na Jelas. Pritom je sravnio jednu katnicu ubivši petero djece u podrumu.

Mario je vikao, spuštajući se s antenskog stupa:

–Jebem mu mater, vidio sam mu lice. 

– Proletio je ispod mene, vidio sam mu lice! – ponovio je nekoliko puta.

Nemam vremena slušati ga. Dolijeće drugi zrakoplov, lijeno kruži poput jedrilice. Vidim pilota. Ciljam. Prvih pet metaka je pancirnih. Lijepo ga vidim. Kalašnjikov je namješten na sporadičnu paljbu.

Ispaljujem cijeli okvir. Iznad glave tuku mi PAM-ovi. Iz zrakoplova odjednom sijevnu neka svjetlost, a potom ga obavi gust dim i on odleti negdje u dubinu bosanskog teritorija.

Slavonski Brod je pružao apokaliptičnu sliku. Na Jelasu, pored razrušene katnice gdje ni tri betonske “deke” nisu uspjele od smrti spasiti malu Moniku, Ivana, Dalibora, Mirka, mamu Željku i baku Kaju stajali su preživjeli gledajući u dječja tijela. Stotinjak metara dalje na ulici vozilo Hitne pomoći, zgužvano poput kutije cigareta.

Vozač je poginuo kad je došao po teškog bolesnika u susjednu katnicu.

Nasuprot, naherena kućica pred kojom je poginulo jedno dijete. Deseci automobila, vatrogasnih, bolničkih i tko zna još kakvih vozila parkirano je na sve strane.. Sve vrvi od užurbanih, smrknutih ljudi. Velika, nova kuća, dvokatnica …prepolovljena. Polovica netaknuta, a druga polovica urušena kao kula od karata. Deseci ljudi užurbano raščišćavaju ruševine.

Netko sa strane kaže da ih je u podrumu bilo četrnaestero: obitelj sa četvero djece i susjedi, ali još nisu uspjeli sve izvući van. Tko zna je li još itko živ. Izvukli su četvero mrtve djece, ali još se ne zna koliko je osoba ostalo pod ruševinama. Upravo su došli do dječjih kolica. Praznih. Radi se užurbano. Svetozar-Sveto Marinković, Srbin, u trenu je izgubio cijelu obitelj. U tom se vedrim svibanjskim nebom prolomi zvuk sirene. Automobili brzo napuštaju otvoreni prostor, a ljudi bježe ponovo u podrume koji ih ne mogu zaštititi od izravnih pogodaka.

Na savskom mostu protuzrakoplovna obrana trpjela je najžešće udare, a svi momci iz posade “protuzrakoplovaca” su ranjeni. Netko teže, netko lakše. No, preživjeli su. Uspjeli su srušiti četiri srpska zrakoplova.

Nekoliko dana kasnije, kada je bilo nešto mirnije pričalo se kako se Sveto ubio. Kažu, nije mogao podnijeti gubitak obitelji. No, kasnije sam ga susreo nestvarno pribranog i mirnog.

– Živim za dan kada ću osvetiti djecu i ženu. Brat i otac su mi na drugoj strani.

– Hoće li ti to vratiti obitelj?

Nije odgovorio.