Bećarac je cilom svitu mio
od UNESCA povelju dobio!
Slavko Žebić
Svojevremeno sam na ovome portalu već pisao o poetici bećarca, sa Šokačke riči u Vinkovcima i o Gibaračkom bećarcu, pjesmi koju smo ponijeli sobom i u progonstvo, jer uz bećarac se lakše diše, uz bećarac se i muka bolje podnosi, jer bećarac jest istina i život, autohtoni izričaj kojega smo sami stvorili.
Danas ponovno spominjem taj omiljeni napjev iz razloga što je ministrica kulture Andrea Zlatar-Violić, prošloga vikenda Unescovu Povelju donijela u Đakovo, srce Šokadije i uručila ju Tomislavu Vukadinu, predsjedniku SAKUD-a Slavonije i Baranje i Željku Andričeviću, predsjedniku Društva za promicanje kulture – Šokadija.
Zašto baš u Đakovo? Zato što je ideja o priznanju bećarca kao autohtonog izričaja Šokaca i Šokadije i svrstavanju u popis nematerijalne baštine od strane UNESCO-a.
Govorili su tu osim ministrice kulture još gradonačelnik Đakova Zoran Vinković, dogradonačelnik Ivica Mandić, dečki koji su povelju i primili iz ruku ministrice i Brođanin Mihael Ferić, glazbeni pedagog i jedan od inicijatora zaštite bećarca. Spomenuti su tu mnogi bećarci, pa ako dopustite, ja bih još pokoji dodao:
Nema meda koji se ne vrca
ni curice koja …nema srca.
Mala moja visoki jablane
jel ti misec vidio tabane.
Cura prozor otvorila mali
pa se svojim sisicama fali.
Da je meni par ovaki sisa
ja bi siso ne bi se ni briso.
Misli mama da ja spavam sama
po trojicu puštam u sobicu.
I naše će koke protestirat
jer za jaja nema poticaja.
Šeće snaša za Uskrs s cekerom
dođi baja i ponesi jaja.
Suncokret mi urodio diko
milo janje dođi na tucanje.
Naša snaša milovala koku
pile moje dobit ćeš ti svoje
Snašo moja, triba da se stidiš
ja je željan a ti na njoj sidiš.
E moj baja, da mi vidiš koku
tri bi dana ležao u šoku.
Dalo bi se još nastaviti, ali nešto razmišljam, ovaj niz mogu nastaviti i svi posjetitelji portala.
Zašto ne?
Na kraju lipi pozdrav iz Šokadije!