IZ NOVINARSKE BILJEŽNICE
piše: Sonja Breljak
Vulkanski pepeo paralizirao Europu! Takve vijesti bez prekida ovih dana silaze s malih ekrana ili novinskih stupaca. To postalo tema broj jedan i u Njemačkoj. I stotine tisuća Nijemaca prinudno produžava svoj boravak u kojem od omiljenih turističkih ciljeva. Na snazi je još zabrana leta koja onemogućava slobodu kretanja. Pa se ljudi snalaze na razne načine. Iako tema nije slična po svojemu karakteru, mene u sjećanju vraća deceniju i pol unazad.
Stigli mi tada iz ratom zahvaćene Bosne i Hercegovine i privremenog prognaničkog staništa u Hrvatskoj. O tome se danas malo govori. No, situacija sa zabranom leta i ograničenog kretanja, nezaobilazna mi je asocijacija.
I nama tada bijaše slično. Naime, dolaskom u Berlin, dobismo neki privremeni boravak nazvan „Duldung“. Ma nešto brate, onako kao smišljeno u datoj situaciji, na brzinu. Značilo bi „trpljenje“ ili u nekom slobodnom prijevodu „ni tamo ni ovamo“. U pojašnjenjima bi pisalo kako „ iz Duldunga ne proizlaze nikakva prava“. Koja rečenica!
A u žutoj identifikacijskoj trolisnici stajalo je ograničeno vrijeme boravka. Najčešće šest mjeseci. Moglo je i kraće. Recimo mjesec dana. Nekim sretnicima, s dokazanim traumama/čitaj, većinom na vrijeme pribavljenim ljekarskim uvjerenjima/ i po jednu godinu. Ispod vremena boravka stajale su otisnute tri upute. Nositelj tog statusa-Duldunga, odnosno trolisnice, ima zabranu studiranja, zabranu rada i zabranu kretanja!
Ovo „studiranje“ i nije nam tada padalo na pamet. Naše studije mi davno okončali. Ovdje i taj papir do dana današnjeg, bezvrijedan. A djeca nam tada još mala pa nas nije ta briga oko zabrane studiranja mučila. Druga postavka-zabrana rada, imala je dugotrajnije posljedice. Uz neku potvrdu poslodavca kako želi upravo zaposliti samo vas jer nema nigdje više takve radne snage na raspolaganju/može se i zamisliti kakvi su to bili poslovi!/ , mogla se dobiti radna dozvola ograničena koliko i boravak.
Tako su se u nekim slučajevima, dozvole rada produžavale mjesečno ili tromjesečno. Na kapaljku! To za one koji su bili uporni. Ostatak je bio bačen u u krilo „rada na crno“. I danas su u velikom broju slučajeva na listama primatelja famoznog Hartz IV. Kaže se, „navika-zla muka“.
Treća zabrana odnosila se na pravo kretanja. Zabranjivala je izlazak iz Berlina. Niti do Potsdama nije bilo dozvoljeno kretanje. A kamo li preko granice. Možete naravno-ali onda nema povratka! Svijet se svakako snalazio, prelazio granice „na crno i bijelo“. A većina nije vidjela ostatke obitelji u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj i cijelu deceniju. Tako je bilo s tom zabranom kretanja. Gora od ove današnje zabrane leta.
Svega se prisjetih i dok slušam priču Antuna Banovića. Napisao knjigu „Verlorene Kindheit“. Promovirao u Berlinu. Tema naša. Vječna. Nesretni rat u Bosni i Hercegovini. Njegove posljedice po autora a i po nas nesagledive. Trajnije od deceniju duge zabrane studiranja, rada i kretanja koja nas sustiže u Njemačkoj.
I dok u Hrvatskoj traju nedoumice i prijepori o predsjednikovoj isprici ili izjavi žaljenja, sjetih se i ja da sam koju godinu prije, u rodnom gradu u Srednjoj Bosni, susrela na katu zgrade nekadašnju susjedu. Pa rekoh, kako mi je žao zbog smrti sina joj Nihada. Išao sa mnom u školu. Moj vršnjak. A ona pita gdje je i kako mi je brat. Bio naime u muslimanskom logoru godinu dana. Ispod tribina gradskog stadiona. Tako smo se ispričale/kod nas se kaže:- Al se ispričasmo!/ u par rečenica. Od tada progovorimo po Dobar dan, za ono malo ljetnih dana našeg boravka. I to je sve. Niti ne razmišljamo o povratku. Tek, kćerka sa svojim odlaskom na semestar studija u Sarajevo, otvorila neka promišljanja, dotakla svjetove, bolne rane.
Nakon promocije knjige „Verlorene Kindheit“ veli mi poznanik: „ Znaš, u uvodu knjige na njemačkom jeziku stoji da je to u Bosni i Hercegovini bio građanski rat. A nije! To je pogrešno. Zna se ko je koga napao!“
E sad mi je već dosta! Bilo bi dobro prestati s tim. Ma bio je to gradski, seoski, ulični, obiteljski rat. Rat u kojemu su pucala prijateljstva, rodbinske veze, ljubavi, snovi. Onaj u kojemu izgubismo domove, obitelji, mladost, živote. Bio je to gadan rat.
Nazovite ga kako god želite. Samo nas u njega ne vraćajte!