ZOVEM SE IDIOT

ZAROBLJEN U LUDILU
piše: Miroslav Sebastijanović

Znaš, nekada tako znam ići gradom, negdje.  Ma jebe se tebi gdje ja idem. Gledam razne njuške po gradu. S jednom rukom u džepu, ključevima u ruci s vezicom. Vezice volim. Na  mojima  piše:  «Animal rights». Da, ja sam onaj frik koji se bori za one koji nemaju glasa. Pa što ima veze što se ubije 50 milijardi životinja godišnje radi hrane. A onda sva ta hrana ide u tov životinja zbog kojih će vama puknuti žilica u mozgu i bit ćete biljka. Filadendron. Umjesto da tu hranu damo ljudima u Africi, mi tovimo životinje. A u Africi djeca stružu kreč. Imaju oni kreč? Da imaju kreč onda bi bili zaposleni u krečani. Pošto nemaju onda vezu lopte, prave igračke.. čekaj, to nisu afrička djeca. Afrička djeca nose one kolutove oko vrata. To u Kini rade. Jebem mamu Kini. Sada sam isfrustriran. Popizdio sam. Smeta ti riječ popizdio. Evo, ponoviti ću je. Popizdio, popizdio, popizdio… Vi ste navikli biti tako u manirima, sve gospođe i gospoda. Voze skupe aute, imaju zlatni lančić oko vrata, a kod kuće vam prazni frižideri i jedete krompir na sto načina. I to ne iz pećnice, jer je skupo. U kreditima ste do grla, jer vaš sin mora svoju pičku dobro obući, kćerka mora imati ajfon, a vi odgovorni roditelji kartate s svojim prijateljima liječnicima belot. U nadi da vas vole zbog vas. Zar ne vidite koliko ste u govnima? Govna su vam do grla.
Da se vratim. Vi ionako niste sposobni pratiti što ja pričam. Jer ste tamo negdje. Bježite od kamatara.  S dva metra gledate na špijunku, bježeći od reketa . Vimbledon reket. Ali to je dio gradske elite. Što ima veze što nikada niste pročitali niti jednu knjigu u svome životu, što ne znate tko je napisao Zločin i kazna, što ne znate gdje je stonhejđ. Raspoznati guči od negučija je jako bitno. To nas uče u školi. Dobro, vi imate svoju školu snobova. Tamo šaljete svoju djecu junior snobove da nauče biti isti kao vi. I to vam dobro ide. Sada  ste odrasli snobovi. Mrzim snobove.
Šetam gradom. Ovaj grad mi nekada ide na kurac.  Ljudi. Dođe mi da pucam iz pištolja. Ovdje sve ljudima smeta. Meni se jebe za vas. Da smo u visteria lejnu  …jebe mi se za visteria lejn.
Ovdje kod nas nitko te ne pita ništa. Jer svi znaju sve o tebi. Poznaju te bolje od tebe samoga. Dođi kod nas. Vidjeti ćeš. Super je. Mi ovdje ekscentrika nemamo. Ja volim ekscentrike. Zašto? Jer vas udaraju ravno u to vaše primitivno dupe koje misli da onaj s naušnicom u nosu povezanom na uhu je narkić, da žena kratke kose je lezbača , da svaki cigan je cigan, da pankeri se drogiraju i smrde, da frizeri su pederi. Sve su to vaše imaginacije zbog kojih svako jutro praznim crijeva. A možda imam i hemoroide. Boli vas kurac.
Mislite da ste pokupili svu pamet svijeta jer je vaš otac imao smisla za izbjegavanje revizije, što imate nepostojeće tvrtke, što žvaljavci od dvadeset i nešto voze skupe mercedese. Mrzite,  pankere,  alternativce , knjižničare, ofarbane, neofarbane, drolje, kurve,  pedere, lezbačetine. Mrzite umjetnike, slikare, neobične, obične. Poderane, prljave, informatičare, pekare, cigane. Baš vaša kći možda  je kurva, drolja. Vaš sin je možda peder. Bio sam na putovanju. U crvenoj ulici. Izlog. Prepoznao sam svoju kćer. Kćer mi studira filozofiju. Barem sam tako mislio. Ja nemam kćer. Imala je mini suknju. Ljubičastu. Nisam ništa rekao. Vaš sin možda diže ruku na koncertu. Vaša kćerka se drogira. Vaša susjeda vježba kama sutru. A ima osamdeset i nešto. Da živite u vremenu kada su vam lubanju otvarali nožem, a to se zove lobotomija, ja bih bio tehničar koji bi pazio da vam nestane kisika dok ste po narkozom. Nenormalni smo jer ne slušamo cajke, jer ne nosimo bijele kajiše. Kajiš je srpska riječ?  Enzimi u jetri su mi slabi. Zbog vas. Nekada kada tako šetam ulicom, samo bljucnem, povratim kada vas ugledam. Da, tebe. Obrišem bijelom maramicom usta, drhtavim nogama krenem dalje. Udahnem. Brojim do deset. Ne brojim do deset.

Rekli su vam da ste vi Hrvati. Da ste vi kršćani. Da je ovo zemlja Hrvata i katolika. Tata ti je rekao da ne ideš u Bosnu jer su oni ubili, silovali, rezali, mlatili, davili. Tata je rekao da ne ideš u Hrvatsku jer smo ovdje davili, palili. Meni se jebe za tvoga tatu.

Frikovi smo jer ne jedemo životinje, jer čitamo, jer ne znamo gdje su najbolji ćevapi u gradu. Idiot sam jer nisam pokrao sve za vrijeme rata. Silovao, ubio, iskasapio. Nisam male glavice zakopao u bunaru. Idiot sam jer nemam posao. Trebam nagovoriti prijateljicu da raširi noge mom budućem šefu i kaže: „kam tu mama“. Pa da mi sredi posao. To tako ide?

Da, ja niti sam isfrustriran niti nedojeban. Možda samo nedojeban. Ja priznam, za razliku od vas. I zato mi se sere. Opet zbog vas. Kupio sam novi čekić.