IZ NOVINARSKE BILJEŽNICE
piše: Sonja Breljak
Javila se s putovanja starija kćerka SMS-om… To vam je moderno. Ne pišu se odavno više pisma niti karte nego šalju poruke eMailom, SMS-om ili facebookom! Dakle, piše… netom sjela u autobus koji nakon aviona iz Berlina i vlaka do Beča, vozi za Beograd. Poslije će avionom, vlakom, busom ili brodom za Sarajevo, Bugojno, Split, Hvar, Zagreb…
Mala sretnica! Meni su to dobro poznati gradovi. A drugima? Ponekad mislim(o) kako je prirodno da je sve o nama, zemlji, naciji, poznato i cijelom svijetu.
Za nedavna upisa sina u gimnaziju, ravnatelj priupita upravo za stariju kćerku, nekadašnju polaznicu njegove gimnazije. Kad ispričah kako je na slobodnom studijskom semestru u Sarajevu, on reče: – A gdje je to? I dok zamuckujem nešto o Prvom i još po kojem ratu, Franji Ferdinandu i Principovom mostu, Zimskoj olimpijadi i Bašačaršiji, razmišljam:- Sjeća se sigurno kako je kćerka bila dobar učenik i kako smo NDH/ njemačka skraćenica za nicht Deutsche Herkunft-ne njemačkog porijekla… i to je sve. Dalje ne seže njegovo poznavanje i naše upoznavanje. Toliko Nijemci znaju o „svojim“ strancima.
Primjer drugi: Dan nakon nedavne nogometne utakmice Srbije i Njemačke, susretoh u hodniku zgrade, susjedu iz stana do naših vrata. S ljubaznim osmjehom na usnama kaže: -Dobro ste raspoloženi? Imate i zašto! A ja zbunjeno velim da jesam ali priupitam;- A kako mislite, „imate i zašto?“ Pa, pobjedili ste Nijemce!, odgovori kao iz topa.
I ja sad tu pojašnjavam…ma znate već…ono, kako na tom i tom prostoru žive razni narodi. I imaju i svoje države. A gospođa me nekako nezainteresirano gleda:- Svejedno, čestitam!
Eto koliko ovdje stranci znaju o drugim strancima. Ili i mi o njima. Jer, nakon ovog razgovora, ljutito komentiram pred kćerkom susjedino neznanje iako smo se upoznavale stotinu puta. Kćerka na moju reakciju priupita:- A odakle je gospođa? -Negdje iz Rusije, odgovaram, već svjesna kako ni sama nemam pojma iz koje je gospođa države bivšeg SSSR-a iako smo se „stotinu puta upoznavale“.
Eto toliko mi sami znamo o drugim strancima, susjedima. Ni poznavanje domaćina, Njemačke, našeg životnog okruženja, nije nam jača strana. Najbolje, u većini slučajeva, poznajemo -odlične autoputeve koji vode do hrvatske granice.
S kraja tjedna zaputim se s grupom Hrvata iz Berlina za Rudolstadt. Tamo nastupala naša klapa Cambi. Put dug u oba pravca skoro 600 kilometara. A meni nije žao ni jednog pređenog metra. Tako sam slično nedavno bila oduševljena kad otkrih kako je prelijep grad Cottbus nadomak Berlina. Sad opet upoznah malena mjestašca, predivnu prirodu, seoske kućerke tipične njemačke gradnje, ugodnu i toplu unutrašnjost gradića koji je poprište Festivala plesa i pjesme. Predivna, prirodna kulisa. Topla noć na gradskom trgu… Kasnimo. Daleko je od Berlina do Rudolstadta. Skoro trčimo gradskim ulicama. –Stop! Kontrola. Trebate kupiti karte za Festival. Vratite se jedno kilometar, saopćava strogo službeno lice. A mi žurni, topli, pojašnjavamo veselo i temperamentno kako smo zbog klape iz Hrvatske upravo stigli iz Berlina, oni pjevaju za deset minuta pa ako se tako daleko vratimo po karte, sve ćemo propustiti…
Gledaju Nijemci u nas. Jedan podiže ruku:-Prolazi! I mi stigosmo pred binu broj 11 neposredno pred nastup klape Cambi. Publika uživa u melodiji i skladu glasova. Ja i u publici koja tako pažljivo sluša. U mirisu ljeta. U gradu.
I osjećam kako još jednu mrvicu više upoznah, zavoljeh…ljude i prostor oko mene.
Nije ovdje odveć moderno spominjati se čega lijepoga iz vremena bivše nam države. No eto, u tom vremenu i prostoru se rodih i odrastoh pa puno radosnih dana i predivnih likova još imam pred očima.
Sjećam se jedne akcije za mlade pod sloganom „Upoznaj svoju domovinu da bi ju više volio.“ Bila dobro korištena, povezana s putovanjima. Svrstavam ju u pozitivna iskustva. Ne vidim da slične načine koriste i Nijemci.
Male i mlade migrante, htjeli to- ne htjeli, buduće aktivne nositelje brojnih gospodarskih i društvenih poslova , rijetko se organizirano, privlačno i povoljno, upoznaje s državom u kojoj žive, ljudima, gradovima, selima, prirodom. Djeca idu na skupa školska putovanja u Italiju, Španjolsku, Englesku…a osim autoputa za vožnje s roditeljima do zemlje porijekla, o zemlji u kojoj žive i ne znaju previše.
Ruku na srce, ni znanje o zemlji porijekla nije odveć bogato. I mi bi se mogli potruditi da sustav hrvatskih dopunskih škola obogatimo praktičnim upoznavanjem. Sa svakom bi posjetom kojem gradu ili događaju, ili nekom vrijednom gostovanju iz domovine poput ovog klape Cambi, ljubav, i prema tamo i ovdje, rasla..rasla…