ANĐELE MOJ

Ova priča, objavljena na portalu u lipnju 2010. godine, dio je sadržaja Katoličkog kalendara “Danica” za 2018. godinu

piše: Sonja Breljak

Berlin/ Stižu mi ovih dana, sasvim  friško, vijesti s druge strane svijeta. Iz daleke i egzotične Indije. Tamo se, naime, na jednomjesečno, studijsko putovanje, zaputilo jedno od moje djece. A čini se, slijedit će poslije i cijela studijska godina.

Nije mi to baš pretjerano drago. Pa još nedavno su se tamo odigrali teški, terotistički napadi na goste  jednog delhijskog hotela.

No, što se tu može. Kad ptice dobiju krila, vrijeme je i za let. Pa očekivano, onaj tko izučava filozofiju Svijeta, radoznalo želi zaviriti i pojmiti povijest i sadržaj različitih promišljanja i poimanja života. Ne čudi me to. Tako mi sad direktno i ekspresno stižu vijesti i doživljaji iz New Delhija i Ashrama podno Himalaya.

Javlja kćerka da je stigla u zemlju, nama nepodnošljivo začinjene hrane. Da je u Delhiju strašno vruće, prašnjavo i prljavo. Užasno i predivno u isto vrijeme. Da je cijeli grad pun suprotnosti. Da jedno kraj drugog, a odvojeno, egzistiraju velika, bogata, egzotična imanja i vlasnici „okovani“ zlatom a drugdje, na stotinjak metara dalje, u potleušicama i blatnjavim ulicama, siromašni, bolesni i bijedni, traže milostinju. Grad reda i kaosa, istovremeno. Naime, New Delhi ima nešto preko 300 000 stanovnika no, zajedno sa starim gradom Delhijem sa kojim je spojen, ima preko 20 milijuna stanovnika!

–Indijci samo,  bez riječi, u čudu zure u nas. Mora da smo za njihove pojmove strašno ružni!- piše u šali, elektronski, kćerka sa studijskog, jednomjesečnog putovanja u Indiju u organizaciji njemačke zaklade Konrad Adenauer. Na putu je zajedno osam studenata filozofije i gospodarstva berlinskog sveučilišta Humboldt.

Dvojim, neće ovo sigurno biti posljednje putovanje mojeg radoznalog djeteta. Vodit će je životni putovi i pravo, i  lijevo i desno. A važno je i da se uvijek može nazad. Doma. Obitelji. U naručje roditelja koji, hteli ne htjeli, u ovakvim slučajevima, moraju stisnuti srce. Razumjeti želje. Poštovati odluke. I nadati se da će posijano sjeme što je niklo dobrim klasjem, izmoći hraniti mladu biljku.

Prije polaska, uz poljupce, pozdrave, suze i zagrljaje, podijelih sa kćerkom i ovu pripovijest.
Negdje na stranicama Katekizma koji me je u djetinjstvu pratio kroz  upoznavanje i stjecanje prvih spoznaja o našem vjerovanju, nalazila se i jedna slika. Meni najdraža. Uvijek smo takvu sličicu imali doma. Nama djeci su je svojevremeno, često dijelili i naši svećenici za blagoslova kuća o Božiću. Vidim je polijepljenu i na zidu sobe moje mlađe kćerke, zajedno s posterima slavnih i sjajnih. Na njoj su jedan dječak i jedna djevojčica. Zamišljah u djetinjstvu, da su to  brat i sestrica. Prelaze viseći most iznad kakve rijeke. A iza njih prelijepi anđeo. Raširio bijela krila i prati ih u stopu, štiti i čuva.

Eto, to bijaše moja najdraža slika iz Katekizma što smo ga čitali i proučavali za vjeronauka u našoj crkvi svetog Ante Padovanskog. Zamišljala sam…tako je sigurno kod svakog djeteta na svijetu. Svako ima svog anđela čuvara što ga u stopu prati. A ova maštanja i utješna vjerovanja pratila je i jedna molitva. Čija  mi se nježnost, punina i ljepota, ne izgubi za svih ovih godina što su protekle od  djetinjstva do danas.  Molitva je to Anđelu čuvaru što ju je znalo svako naše dijete.

– Anđele moj, čuvaru mili! Svojom snagom me zakrili. Prema Božjem obećanju, čuvaj mene noću, danju. Osobito pak me brani, da mi dušu grijeh ne rani. A kad s ovog svijeta pođem, sretno da u nebo dođem, da se ondje s tobom mogu vijekom klanjat dragom Bogu.

Riječima ove molitve poučismo i našu djecu. Stajala je ispisana na listovima i ovješena na zidovima raznih izbjegličkih soba za prošlih, ratnih nam godina.

-Ne zaboravi onu našu „Anđele moj“!, pišem kćerki u daleku Indiju.
–Kako bih mogla!, stiže odgovor.

Tako sad, u dogovoreno vrijeme, na dva kraja svijeta ponavljamo nježnu molitvu. A ja dodam na kraju, za sve one  kojima je, u ove  dane, slično u duši: – Anđele moj… čuvaj nam djecu rasutu po svijetu!