PREPOLOVLJENO SRCE

Iz naše arhive/ Objavljeno 10.07.2011.

ISELJENIČKE PRIČE

piše: Sonja Breljak
Berlin-V.Gorica-Bugojno / Mi krenuli eto na godišnji odmor  baš tom linijom. Ili je godišnji odmor krenuo za nama. Tko bi znao?!
Iz Berlina nas ispratilo kišno vrijeme …od neviđena pljuska jedva sjeli u auto. Jutro hladno. A putem još hladnije. Onim planinskim dijelovima usputne nam Austrije, tek devet stupnjeva.

–Popravi klimu u autu, popravi klimu …spočitavate  danima prije puta a sad tražite -grijanje! …smije nam se i podruguje  naš „vođa puta“.

Nešto bolje, ugodnije  i toplije vrijeme zatekosmo kad u sumrak dana stigosmo na našu prvu adresu u Velikoj Gorici. Naša je ali rijetko nas tu drži mjesto duže od par dana.

Istina, za prošlih …na ovim našim prostorima s vremena na vrijeme, već uobičajenih …ratova, rodbina se rasula dužinom i širinom svijeta ali eto još uvijek je ponajviše onih ponajbližih, u Slavoniji i rodnih dijelovima Bosne i Hercegovine.

Ljeto je, zelenilo. Predjeli Hrvatske ponajmanje utoliko su različiti od onih u Bosni i Hercegovini koliko je različit i sastav i stanje u njima. Kao da je i Božja ruka imala tu neke različite zamisli… dvojim dok hitamo širinom autoputeva Hrvatske i jedva se mimoilazimo s drugima  uskim cestama uz kanjon Vrbasa u Bosni i Hercegovini.

Četiri visoka bora na ulazu u grad stari mi je znak ulaska u Bugojno. Ove se godine nekako nesvjesno, nehotice, opirem povratku, dolasku. Čudni osjećaji prevladavaju mnome.

Ovako provodimo godišnji omor od rata na ovamo, točnije od onog trenutka kad su naše dozvole boravka u Njemačkoj dopuštale putovanje i povratak.

Jedno vrijeme sve imalo neku posebnu draž. Majka još bila na životu, pa vladao neki topli osjećaj povratka kući.

Sad …umjesto čiste radosti, prepliću se sjećanja, vraćaju uspomene, gorčina, zasuze oči, poželiš natrag, prije svega ili daleko, dalje od sama sebe.

Pomisliš nekad …pa dobro, to je već odavno, dosta toga se zaboravilo …a onda vidiš u ogledalu svoj pogled… otvorena rana. Slabo zarasta. Nije ni liječena. Tek onako, pokrivena, od pogleda sklonjena.

Zbrajam …najprije 18 godina provedoh u rodnom gradu …ne računam u velike promjene ljetne odlaske baki u Slavoniju, na radnu akciju  ili povremena putovanja sa školskim dječjim zborom, iako je sve to utjecalo na formiranje mene.

Onda …četiri studijske godine u Sarajevu. Jedno prelijepo, nezaboravno vrijeme koje me osovilo na noge, osamostalilo, dalo vjetar u leđa.

Potom …povratak u rodni grad, zaposlenje, pa stvaranje obitelji, rođenje dvoje djece, ljetovanja, druženja, planovi…To potrajalo točno deset godina.
Uto započe „gužva“. Loše vijesti s ove, s one strane. U Bosni vam je uvijek teško reći s koje je strane veća opasnost, jer strana je tu malo više.

Uglavnom …zarati se. Meni bila 31 godina. Djeci …četiri i dvije. Putem odrastali. Naše usputna stajališta su potom Hvar i Berlin. Drugi stigli i dalje, jako daleko. Recimo …brat je poslije logora stigao do Salt Lake Citya u Americi. S tim se teškim sudbinama nije za porediti. Ljudi  takve sudbine ne dolaze ovamo na godišnji …ma ne dolaze nikako ako ne moraju.

Nas …koji zaklon i mir pronađosmo u Berlinu, još ljetni putovi vode ovamo. Dosad su to bile neke, iako emotivne, ipak poticajne, pozitivne vibracije. A sad, nekako …

Stigli smo jučer. Otvorili kućna vrata. Šetali stanom od ove do one sobe …

Dok ovo pišem, pogled mi sa šestog kata u Bugojnu, stiže do planinskih, šumovitih, zelenih obronaka uokolo grada.

–Gledaj …ma sve je isto kao prije desetljeće-dva …uvjerava me nešto u meni.

–Pogledaj, to je isti grad u kojem si rođena …tamo ispred je šetalište, gradski bazeni, Vrbas … Gdje vidiš razliku? …niže se pitanje do pitanja.

–I zašto si ove godine tužnija nego prošle? Zašto manje voliš? Za čim čezneš? Roditelja i tako odavno nema, stanovi na katu su prazni kao i godinu prije. Ništa novo. Grad su naselile brojne muslimanske obitelji a nisu se vratile brojne hrvatske i srpske. Ni to nije ništa novo. Eto, naša crkva svetog Ante još je u centru grada. Tu si kao djevojčica stajala kraj orgulja i pjevala kao danas u Berlinu …uporno je moje sjećanje.

– Je, je …odobravam. Priznajem, sve je …možda ne isto ...ali slično. A tuga, osjećaj nepripadnosti ove je godine očitija nego prije, jer sam ja drukčija. Ja sam se promijenila. Mi smo se promijenili.

U jednom malenom kutku Berlina, pronađoh toplo mjesto. Prijatelje. Kolege. Svijet mi  širom otvorio vrata. I  primio tamo gdje  prije mjesta nije bilo. Ili me nije čuo, jer ne kucah dovoljno jako.

U tom svijetu sad je i naše dvoje odrasle djece. Dvoje mlađih krenulo s nama. A dvoje  ostalo prateći svoje ciljeve, planove. Moje je srce do kraja ispunjeno. Preko rubova se njegovih prelijevaju novi osjećaji. I ja sam cijela između tamo i ovdje. Moje je srce prepolovljeno.

Ukočena u tom novom osjećaju, ćutim i čekam. Čekam povratak.

Sad …u drugom pravcu.

U pravcu – Berlina!