Iz novinarske bilježnice
piše: Sonja Breljak
Osim što se ova tema u Berlinu našla posljednjih dana u anketnom istraživanju mlade diplomantice, Njemice Inge Stampfer koja u tom kontekstu promatra, prema njenim pretpostavkama, Hrvate kao najintegriranije/asimilirane?
strance u Njemačkoj, tema je to koja je proteklog tjedna nenadano bila i u vrhu najčešće spominjanih. Naime, izjave turskog Predsjednika vlade, uznemirile su njemačku političku scenu. Pa se dan nakon spornih izjava, na premijera Erdogana, što bi se slikovito reklo, digla “i kuka i motika”! Jutarnje kritike bijahu vrlo oštre a poslijepodne je već bilo i opreznijih razmišljanja. Pa što je to rekao Erdogan? Obilazeći u Ludwigshafenu požarište i mjesto velike tragedije, gdje je pod još nerazjašnjenim okolnostima, smrtno stradalo devet turskih državljanja od kojih je i petero djece!, turski premijer je sagledavajući suživot i integraciju u Njemačkoj, svoje sunarodnjake pozvao i na neophodno ranije učenje njemačkog jezika kod djece pretškolskog uzrasta. A kasnije obraćanje u koellnskoj Areni, završio je, Nijemcima vrlo iritantnim pozivom, da se Turci u Njemačkoj odupru asimilaciji, ocjenjujući je kao “zločin protiv čovječnosti”. Netko je u njegovom govoru čuo “više” a netko “manje”.
Erdoganove izjave su većinom žestoko i jednoglasno osuđene. Predbacujući mu korak unazad u integraciji i suživotu Turaka u Njemačkoj, spočitala mu se i intencija nastajanja “male Turske” u Njemačkoj što bi Turcima priskrbilo skoro privilegirani status manjine. A pogledajmo na tren kakvo je stanje, recimo u Berlinu? U metropoli u kojoj živi oko 3,5 milijuna stanovnika, pola milijuna je stranaca. Skoro polovina od toga broja su Turci. Mladi stranci, najčešće Turci, čine 20 posto učeničkog fonda. A u pojedinim, centralnim dijelovima grada, suprotno strahovanjima, ne prijeti opasnost da Turci postanu “manjina” – čine, naime, ubjedljivu većinu stanovništva pojedinih općina! Kulturološki drugačiji, oni “voze svoj film” i ne žele se integrirati, tvrde Nijemci čija integraciona politika, u stvari tek posljednjih godina strance uzima kao ravnopravne sugovornike o ovoj temi. Istina, ima poteškoća sa integriranjem Turaka. No, svaki uspjeh ili neuspjeh u tom smislu, sigurno da ovisi od obje strane, što je u fazi “povišenih tonova” teško sagledati. Desetljećima se radilo o pogrešnoj politici koja je strance tretirala kao ”Gastarbeitere” koji će nakon što “odrade svoje” napustiti Njemačku. A u međuvremenu ne trebaju ni živjeti, učiti, oformiti obitelji, rađati djecu… Samo raditi! I tako, nije se vodilo računa o njihovoj integriranosti, znanju jezika, djeci koja stasaju, navikama i razmišljanjima. Smještalo ih se, uz novčani dodatak, što bliže Berlinskom zidu, kao branu od onih s druge strane. Pa kad je Zid pao, nađoše se stranci, većinom Turci, a to mnogima od nas sada smeta, u sred Grada! I račun cijelog tog “posla” sa stranom radnom snagom, dođe “na naplatu”…
Da sve nije “med i mlijeko”, potvrđuju i brojna loša iskustva drugih stranih skupina te njihova “borba” sa njemačkim institucijama. Knjige bi mogli napisati i Hrvati iz Bosne i Hercegovine koji su se u Njemačkoj devedesetih godina našli u valu ratnih izbjeglica. Pa unatoč dugogodišnjoj borbi u rješenju boravišnih problema, teško se mogu pohvaliti integracijskom susretljivošću domaćina. Prije bi mogli ispričati brojne slučajeve kršenja osnovnih ljudskih prava. Problem integracije podrazumijeva ipak dvije strane. I obje u tom smislu moraju dati svoj doprinos. U Berlinu, prema njemačkim evidencijama živi oko 12 000 Hrvata. No, s pravom se ta brojka može u procjeni i podići za koju tisuću. Crkveni porez, prema evidenciji Hrvatske katoličke misije plaća oko 10 000 Hrvata. A prema redovitom godišnjem brojanju, u crkvenim klupama tijekom nedjeljnih misa u tri berlinske crkve, sjedi naviše 1500 Hrvata. Na nedavnim parlamentarnim izborima za Hrvatski sabor, glasalo je tek oko 700 berlinskih Hrvata. U hrvatskoj dopunskoj nastavi je nešto malo više od 200 hrvatske djece. A koja stotina Hrvata okuplja se u desetak relativno aktivnih udruga i društava. Pa gdje su onda naši ljudi? Skoro desetak tisuća ih je našem oku sasvim “nevidljivo”. Žive neki svoj, paralelni, svakodnevni, njemački život okrenuti drugačijim mjerilima i vrijednostima. I mlađe generacije nam “odvuče” folk, pop, rok i elektro kultura. Tradicionalno danas nije u modi. Njemačka obitelj ima u prosjeku tek jedno dijete. A čak 50 posto berlinskih domaćinstava broji tek jednog člana! Berlin je grad usamljenih. Pa za održati svoju obitelj, tradicionalnu unutarnju ravnotežu i poštivanje, vjerski odgoj i jezik svojeg roda, treba sve više i više truda. Posebno su nam mladi iz druge i treće iseljeničke generacije, u opasnosti. Četvero djece kod mene doma, između sebe govore njemački jezik. A s nama roditeljima, opet hrvatski. Djeca su veći dio dana u školi, pa već gledam kako unatoč trudu, lagano “gubim bitku”. “Mama, ja mislim na njemačkom”, kaže mi najstarija kćerka koja studira u Berlinu filozofiju i ekonomiju ali još uvijek dobro govori hrvatski. A najmlađe od moje četvero djece iz škole često donese i ovakvu poruku: -Učiteljica je rekla da i kući trebamo govoriti njemački! Možda će moje dijete gristi savjest. Možda će morati kriti, lagati u školi jer ono malo vremena što smo zajedno tijekom dana, ne govorimo njemački jezik. Pa iako u ovom trenutku to i nije popularno, dođe mi želja da i nama, Hrvatima u Njemačkoj, s vremena na vrijeme, u znak potpore, netko uzvikne:- Ne dajte se asimilirati!