Iz novinarske bilježnice
piše: Sonja Breljak
Nije loše da je prošlotjedna tema Iz Novinarske Bilježnice, izazvala i „pozvala“ brojne da se jave. Pravo govoreći, telefon mi je zvonio već od ranoga jutra minulog utorka. A pozivi su stizali, kako iz Berlina tako i iz Kölna, i Frankfurta. Čini se da ima interesa za žive, svakodnevne i aktualne teme.
Koju sliku odašiljemo i kako nas drugi doživljavaju? Koliko je naš identitet uočljiv, zamijetan i prepoznatljiv, primjerice u njemačkom društvu? A nije da u njemu kod pažljivijeg promatranja nećete uočiti brojne hrvatske tragove, dadete li se u potragu, recimo, dužinom i širinom njemačke metropole. Spomenik Marku Maruliću „odmara“ se na trgu ispred vijećnice Wilmersdorf. A onaj koji nas podsjeća da je u Berlinu živio i umro pjesnik Fran Mažuranić, još je na groblju St. Michael. I naši suvremenici vrlo su aktivni na mnogim poljima. Primjerice, hrvatski nogometaši su već po tradiciji, u udarnom sastavu berlinske Herte ili košarkaši u redovima popularne Albe. Po jedno poznatije hrvatsko ime, većinom je u stalnoj ili redovitoj gostujućoj ekipi berlinske Komische Oper a i naši poznati glazbenici često godinama za stalnu adresu, biraju upravo Berlin. Hrvati su brojni i u sastavu Deutsche Oper a nisu više rijetkost niti na hodnicima i uredima Bundestaga. I malo duža šetnja berlinskim ulicama sasvim sigurno bi otkrila i brojne druge hrvatske tragove utkane u biće ovoga grada. U Berlinu je naime više od stotinu restorana naših ljudi. I vrlo su prepoznatljivi. Po nazivima, naime! Čak tridesetak njih nosi ime Dalmacija, po desetak ih se zove Adria, popularno je i ime Splita u nazivima restorana, pa onda Dubrovnika, Pule, Opatije, Zagreba i slično. U ponekima od njih naši ljudi imaju već i četrdesetogodišnje, vrlo uspješno, ugostiteljsko iskustvo. Uz nazive restorana ponegdje stoji i naznaka da navedeni ugostiteljki objekt nudi internacionalne specijalitete i kuhinju a na pojedinima je uz takvu oznaku dodana i ona koja naglašava „hrvatsku kuhinju“ Da li bi to značilo i da je ovdje i hrvatski gastronomski identitet u usponu i vrlo prepoznatljiv? Na žalost, ne!
Oni koji dobro pamte proteklo desetljeće, prisjetit će se poput mojeg nedavnog sugovornika Jerka Čuture, predsjednika vrlo aktivne Udruge ugostitelja i hotelijera Sjeverne Rajne i Westfalije, da je upravo prije deset godina u Njemačkoj „stavljen katanac“ na vrata koja vode u „hrvatske restorane“ te sa lica njemačke kulinarske i ugostiteljske scene, izbrisani i „hrvatska kuhinja“ i „hrvatski specijaliteti“.–Prošlo je deset godina kako je Ministarstvo rada Njemačke zajedno sa njihovom strukovnom udrugom /Zentralstelle für Beschäftigung/ donijelo odluku da se ukine status „specijaliteti hrvatskih restorana“ u Njemačkoj. To je značilo da se ti restorani ne mogu više deklarirati kao oni u kojima se izrijekom nude hrvatski specijaliteti. Istovremeno su time izgubili i pravo na dovođenje stručnjaka iz domovine. Time je zastao i razvoj identiteta hrvatske nacionalne kuhinje u Njemačkoj. Najveću štetu od toga su imali hrvatski proizvođači hrane i pića, hrvatski turizam i općenito promidžba Hrvatske. Tada smo se mi iz Udruge ugostitelja žalili na tu odluku. Argumentirali su nam riječima, da su nam „ukinuli ono što mi nismo niti imali“! Rekli su, u svim vašim restoranima gdje smo napravili analizu, a nismo je mi radili nego smo čak dali Francuzima da je provedu, niti u deset posto ponude tih analiziranih objekata, nisu imali hrvatske specijalitete. Dakle, zadržali ste specijalitete bivše države i niste razvijali hrvatsku kuhinju, zaključili su. Žalili smo se na ovu odluku. No, nije bilo pomoći niti koristi od žalbi. Neki su se restorani nakon toga preorjentirali na internacionalnu kuhinju, picerije, bistroe, kafeterije a neki su ne mogavši pratiti novi trend- propali!, čuli smo od Jerka Čuture.
Kako vratiti izgubljeni, oduzeti specifikum? Kako Nijemce uvjeriti da naša kuhinja nije samo ona obilježena kao „kuhinja mljevenog mesa“ te ih prinuditi da nekorektno visoku kvotu od 90 posto nacionalnih jela u ponudi restorana kao preduvjet, smanje na razumnu brojku. Što učiniti? U čijim rukama je ključ promijena, povratka i daljeg razvoja hrvatskog gastronomskog identiteta u Njemačkoj? Tko je kompetentan propisati uvjete za ostvarenje restorana sa hrvatskim specijalitetima? I što bi to bila „hrvatska kuhinja“?
Ključ je, tvrdi to i Jerko Čutura, kod nas u Domovini ali i u boljoj organiziranosti ugostitelja i Hrvata u Njemačkoj. Moraju strukovne institucije i znanstvenici RH napraviti prijedlog što to treba imati i ponuditi onaj tko želi istaknuti i deklarirati „hrvatsku kuhinju“, koje sadržaje, koju vrstu i količinu jela, pića, koje stručnjake i koji ambijent. -Trebaju sjesti zajedno i oni koji žele postati takvi restorani da kažu što je moguće ostvariti. Pa napraviti obrazac kako bi trebao izgledati jedan hrvatski restoran u Berlinu, Münchenu ili Kölnu. U Hrvatskoj bi taj sugovornik mogle biti Gospodarske komore koje su servis struke. I strukovne udruge trebaju istupiti naprijed. Trebaju sjesti zajedno za stol i otvoreno razmotriti što je moguće učiniti. Ako bismo ostvarili 500 takvih hrvatskih restorana u Njemačkoj, to bi bilo veoma značajno za opću hrvatsku kulturu i hrvatski proizvod, zaključuje Čutura.
Ne sumnjamo da i u današnjim restoranima naših ljudi „mirišu“ iz kuhinja i lonaca i brojna hrvatska jela. No za takav zvaničan povratak hrvatske kuhinje, trebat će izgleda više vremena i truda. Dobro bi bilo da se iz zimskog sna protresu i uspavane pokrajinske udruge ugostitelja, poput ove neugašene a neaktivne berlinske. A i poticaji iz Domovine, sasvim bi sigurno bili vrlo djelotvorni. Na primjeru Turaka u Njemačkoj, pokazalo se ovih dana kako svim stranama imponira kada se matična država skrbi za svoje iseljeništvo.
Razmišljam, kako bi bilo dobro da jedne godine na sajmu prehrane, hrvatski izlagači /proizvođači, dobavljači, znanstvenici, gastronomi, ugostitelji, političari/ stručno i zanimljivo prezentiraju i promoviraju sadržaj, specifikum, okus, boju, miris i zvuk našega podneblja? I da naučimo svi zajedno i pokažemo i dokažemo i svijetu, što bi to bila „hrvatska kuhinja“?