Iz novinarske bilježnice
piše: Sonja Breljak
Pripovijedala mi je berlinska pjesnikinja Marija Matijašević nakon prošlogodišnjeg Susreta pjesnika iseljene i domovinske Hrvatske u malenim Rešetarima kod Nove Gradiške, da se tamošnji ocjenjivački sud, pomalo kritički izrazio o „ponešto dosadnoj“ tematskoj ujednačenosti i istovjetnosti radova pristiglih iz iseljeništva. Ustvrdiše da, pjesnici- iseljenici samo pišu o čežnji za domovinom! Sličnu tematsku ujednačenost zapazilo je ovih dana u svojim ocjenama i jedno drugo Povjerenstvo. Naime, Hrvatska matica iseljenika, podružnica Rijeka raspisala je kao što to uobičajeno čini svake dvije godine, literarni natječaj za hrvatske iseljenike i njihove potomke pod nazivom „Silvije Strahimir Kranjčević“. Ista je to podružnica koja organizira i vodi upravo raspisani natječaj za djecu u Hrvatskim dopunskim školama pod nazivom „Zlatna ribica“, pa im na radu i idejama usmjerenim ka iseljenicima, što i nije baš čest slučaj, možemo udijeliti svakako samo komplimente.
Dakle, iz netom objavljenih rezultata natječaja Silvije Strahimir Kranjčević, vidljivo je ponajprije da je odaziv pisaca i pjesnika- iseljenika bio vrlo dobar i rezultat natječaja veoma plodan. Naime, sa svojim proznim i poetskim radovima sudjelovala su 23 autora iz Europe i Sjeverne Amerike. Osamnaest njih su autori pjesama a pet ih je poslalo prozne radove. Prva nagrada pripala je Dragici Rajčić koja se sa svojom prozom pod nazivom „Slike“ javila iz Sjedinjenih Američkih Država. A prvo mjesto za najbolje poetske radove pripalo je Vladi Franjeviću iz Lichtensteina. Prvonagrađenim autorima je dodijeljeno „Gnijezdo rođenja“ rad akademskog kipara Josipa Diminića. Zbog velikog broja izuzetno dobrih radova, podijeljene su i Plakete pjesnicima Rudolfu Miletichu iz SAD-a, Nini Novak iz Kanade i Ivoni Bekiopoulos iz Njemačke, Karlsruhe.
I slično kao i u malenim Rešetarima i Povjerenstvo Natječaja iz Rijeke, zapazilo je tematsku ujednačenost radova i ocijenilo je, ali ne kritički u stilu „dosadno ujednačeno“ već komplimentirajući literarnom stvaralaštvu iseljenika.
– Hrvatska književnost ima svoj korijen u čakavskom narječju, nastalom na izrazi dubrovačkog i splitskog kruga/Držić i Marulić/, ali i na prvom pisanom spomeniku hrvatske baštine, Baščanskoj ploči, koja je rodni list svih Hrvata. Upravo ta činjenica povezuje sve Hrvate ma gdje se oni zatekli ili ih život odnio. Književna produkcija iseljene Hrvatske, danas više nego ikada, pokazuje da je nerazdvojni dio suvremene hrvatske književnosti, ne samo da joj činjenično pripada, već i stilski. Jedino po mjestu boravka njezinih autora, odnosno po tematici o kojoj govori, svrstavamo je u iseljeničku književnost. Prije tridesetak godina i više, ta književna ostvarenja bila su izraz čežnje za domovinom, prisilna odvojenost od rodnog kraja, nemogućnosti komunikacija i prigušenog domoljublja. Danas se situacija u potpunosti izmijenila. Imamo slobodnu i neovisnu Hrvatsku a mogućnosti komunikacije su ogromne: od interneta i elektroničke pošte do putovanja u domovinu koja su postala sastavni dio godišnjih odmor. Pa ipak se tematika književne produkcije hrvatskih iseljenika, unatoč proteklom vremenu i drugačijim prilikama, nije mnogo promijenila. Oni još uvijek osjećaju čežnju u srcu, jer gdje god bili, nisu doma…, piše u obrazloženju rezultata Natječaja Riječke podružnice Matice Hrvatske.
Tako se stručno izrečeno, može opisati ta naša, iseljenička, ponešto „dosadna tematska ujednačenost“ , te kaplje suza, ljubavi, duboke čežnje i patnje za domom što „izvire“ iz svih pisanih djela i „djelića“ iseljenika, pa pošli mi od najmanjeg pisma do najobimnijih i najkvalitetnijih djela, pjesama, priča ili romana. To je osjećaj o kojemu desetljećima pišu a nikada ga do kraja ne ispisaše, brojne generacije hrvatskih očeva i majki, mladića i djevojaka, trudbenika, emigranata, pjesnika, novinara, iseljenika, patnika razasutih po svim dijelovima svijeta.
Dobro je da postoji organizacija poput Hrvatske matice iseljenika, koja donekle skrbi i propituje pisano stvaralaštvo raseljenih Hrvata, cijeneći dragocjenom njihovu bezrezervnu ljubav ka domovini i neprocjenjivim njihov doprinos očuvanju hrvatskoga jezika i kulture. Treba se to i više i sveobuhvatnije činiti u svim oblastima. Ah, kako bi rado naš iseljeni čovjek da se Domovina još više zanima za njega, da mu uzvrati bezgraničnu ljubav, primi od njega mišljenje, kritiku, prijedlog, da ga zove k sebi, prigrli u dobru i zlu kao i on nju. Kako bi rado umorni od posla majke i očevi prve iseljeničke generacije da se i za njihovu djecu i mlade što u tuđini još uvijek sriču, mole i pjevaju hrvatski, još i više zanima njihov rod, zemlja i narod. A sva ta želja i čežnja, sva ta patnja i od toga i više, u proznim i poetskim radovima naših iseljenika, piše! Čita li se to i negdje u domovini?, priupitaju i mene za moje novinske tekstove. -Rijetko, moram im reći. -Pa onda dolje i ne znaju što mi radimo, čime se bavimo, kako je nama ovamo, zaključuju. U tome zaključku, složila se kroz stihove poslane na natječaj za nagradu Silvije Strahimir Kranjčević, i nagrađena pjesnikinja Nina Novak iz Kanade:- Ne znaju oni/ Što odlazili nisu/ Kako su strme/ U tuđini staze/ I koliko se tuge/ Progutati treba/ Da bi se zavolio/ Krajičak tuđeg neba…/ Potpisujem(o)!
U nedjelju pred nama/9.ožujka u Hrvatskoj zajednici/, u Berlinu gostuje Gojko Borić, poznati novinar i književnik. Eto nam u njegovom autobiografskom uratku, sjećanjima ovog poznatog političkog emigranta, vrijednog i autentičnog svjedočenja kako je /bilo/ biti HRVAT IZVAN DOMOVINE. Dobro je da iseljeništvo ima svoje pjesničke perjanice što u ime sviju pjevaju i pišu. „Leipzig čita hrvatski“, moto je skorog sajma knjige kojemu je naša zemlja u središtu pozornosti. A čita li / i sluša li/Hrvatska poruke i djela svojih iseljenika?