ŠIŠANJE

Iz novinarske bilježnice
piše: Sonja Breljak

Bugojno/ Nekad je …u vrijeme dok sam polazila osnovnu školu „Vojin Paleksić“, to bila baš uobičajena gesta. Svako dijete  bi od po kojeg prijatelja u razredu dobilo po jednu laganu pljusku iza uha ili po glavi nakon šišanja.
Ne znam odakle potječe ovaj  čudan običaj kojeg se iz djetinjstva dobro sjećam. Ne znam čine li još to u šali jedni drugima ovdašnji mališani. No, sjetih se toga na putu do obližnjeg frizerskog salona. Šišanje nam sad dođe poput nekog pozdrava, uobičajene geste  po godišnjem dolasku u grad.
Ma nije vam to ipak obično šišanje. A da biste to razumjeli morate Bosnu ili voljeti ili poznavati. Ovdje život ima poseban ritam. Nekad posebno užurban a opet u nekim drugim  stvarima …polaganiji, bez žurbe. Usporen. U takve stvari spada i odlazak frizeru, ili po domaće rečeno …brici.
Trebate za to uzeti vremena želite li imati pravi doživljaj. Pokojni otac bi imao cijelu ceremoniju mjesečnog odlaska brici na šišanje i brijanje. Još bi se potom, propisno dotjeran, vratio kući s punom bočicom mirisne kolonjske vode, napunjene kod brice. Tako se prije radilo. A i brico se birao shodno obiteljskim ili drugim vezama, poznanstvima. I onda se dugo, dugo …kod istog odlazilo, čak i kad su se pri tom u istoj radnji primijenile generacije i posao prešao s oca na sina.
Tako …po dolasku u grad jedne od godina nakon rata, i ja se osvrnuh tražeći što je i tko je od stručnjaka za šišanje, ostao i opstao. –Idi kod našeg …idi kod našeg …uobičajana je poslijeratna  „melodija“ koju možete čuti ako upitate za bilo što. Tako …i ja u prvi mah, poslušah. Pa kad uvidjeh kako  to „kod našeg“ košta duplo više nego li „kod njihovog“, naučih se pameti. –Idi frizerki odmah tu do naše zgrade …skrati tada priču, danas već pokojna mati.
Od tada do danas, po maminom savjetu,  frizerska radnja „do naše zgrade“  dobi u meni povremenog mušteriju. Tako napravih i ovoga puta. Obiđoh najprije jedanput grad. Pod ovim „grad“ misli se na središte gradića, njegovih pet-šest središnjih ulica i onu glavnu u kojoj se nekad, za večernjih sati, uobičajeno i neumorno, u krug  korziralo.
Pritom, susretoh i par poznatih lica. Jedan …nekadašnji susjed …utrošio pola sata za pojasniti kako je i koliko za rata štitio Hrvate. Drugi se požališe na situaciju u gradu, male plaće, penzije i sva primanja a velike cijene. Treći opet …na doseljenike iz drugih dijelova …vele …nigdje nekadašnjih komšija …iako su međusobno ratovali!
E sad, za takve informacije, nisam morala obići grad niti jedanput. Sve me čekaju i u frizerskom salonu. Prema starom običaju, mjesto je to gdje se mogu čuti brojne novosti. Najprije …mjesto je to gdje vas prepoznaju. Naime …vrlo dobro vas upamte i pamte. Pa još usto prate i povremeno šišanje  i rast i odrastanje vaše djece. Zanima ih i što djeca rade, čima se bave? Pa onda …kad idete na more, koliko ostajete, kad odlazite, opet dolazite?
S druge strane, nećete ostati ni uskraćeni za informacije o drugima …tko je doselio, otselio, umro …kolika je prosječna plaća, tko gradom vlada?
Frizerski salon, mjesto je gdje morate popiti bosansku kavu. Bit će to neizbježno, u oblaku dima jer ovdje puše svi i svugdje. Možete pročitati i aktualno izdanje novina. Ovdje „vlada“ dnevnik  Avaz.
Srešćete nepoznate, poznate, nekadašnje  susjede, njihovu djecu, davne školske prijatelje, donedavne ratne neprijatelje. Najbolje šišanje je ono koje traje malo duže. I vjerujte …dobro i šišaju! A da biste i sve ovo drugo … što uz šišanje ide …razumjeli, rekoh već …trebate malo Bosnu poznavati. Ili mrvicu voljeti.