Iz naše arhive/ objavljeno 14.07.2010.
piše: Sonja Breljak
Rekordne vrućine u Njemačkoj. Sjedimo na terasi berlinskoga stana. Rano je jutro. I sunce tek proviruje iza visoke zgrade preko puta. Lagani povjetarac je. I u njemu mirisi nečega toploga. Skoro mediteranskoga.
Još nedostaje samo šum mora i glasanje galebova. Pa kao da smo u Lijepoj našoj.
Subota je s početka srpnja. Žurnim korakom grabim do Brandenburških vrata, prije nego visoke temperature paraliziraju grad.
A tamo, pred Brandenburškim vratima, na poznatom Pariser Platzu, skoro pred ulazom u luksuzni hotel Adlon u kojemu samo jedno noćenje ima cijenu od više tisuća eura, stigao je „komadić“ Bosne i Hercegovine. S pravom stigao!
U sred navijačkog zanosa prije malog nogometnog finala i velike završne predstave „najvažnije sporedne stvari na svijetu, pred „vratima grada“ polegla velika gomila plavih i crnih vreća. „Bosanski dug“ stigao na naplatu.
Do dužnika čekajući kod kuće, nikako doći, pa „dug“ dobio noge, prošetao svijetom. Iz plavih i crnih vreća izviruju cipele. Gomile cipela. 16 744 cipele ili 8372 para koja simboliziraju isto toliko žrtava, poginulih u Srebrenici prije 15 godina, sramotnom genocidu u srcu Europe. Ili i u Vukovaru, Borovu, Sarajevu, Bugojnu …
Tješe li se ovdje „u Europi“ kako se to sve ipak desilo na „dalekom Balkanu“? Nije li koju večer prije, običan njemački građanin ubio dvojicu Talijana, tek prepirući se ko je više puta bio u finalu nogometnog cirkusa?!
Nema tih zidova, ni balkanskih granica koje u kraj mogu stati ljudskoj gluposti i zloći. I zaustaviti je samo na jednom mjestu.
Gomila cipela pred Brandenburškim vratima, tek djelić je srama i jada „bosanskohercegovačkog filma“ u kojemu su brojni i van Balkana, u „kulturnoj Europi“ igrali ulogu redatelja, glavnih glumaca ili barem statista.
Pa ih se i 8372 para cipela, prikupljenih po cijelome svijetu i spremnih za sačiniti trajni spomenik stradanja, i tiču.
I mene se, tiču.
Jer tragove i repove “naših ratovanja”, raznosimo i sami po svijetu i vučemo u sjećanju i po više generacija. Neke stvari tako dugo pamtimo.
Govorimo… ne ponovilo se. A poslije opet sve zaboravimo. Da sačinimo spomenike visoke do neba, opet se srce uzjoguni, gorčina ga obuzme, dobar život ga ulijeni ili ispuni srce sebičnošću i nebrigom za druge. Pa sve zaboravimo …
Ove nedjelje poluprazne klupe crkve na Mehringdammu. Priličan broj naših ljudi već se zaputio doma. A dobar dio odlazi ovoga tjedna. Put nas i ove godine vodi do roditeljskog doma. U srce Bosne i Hercegovine.
Moja generacija slavi 30. obljetnicu mature. Obilježili desetu. Dvadeseta nikome nije padala na pamet, sve bilo isuviše svježe nakon rata. Previše mržnje, ogorčenosti. A trideseta … pa vidjet ćemo. Vrijedi li događaj dolaska tolikih ljudi, ranjenih srca, iz cijeloga svijeta?
I hoće li naći smirenje? Što će zateći u rodnome gradu, 30 godina nakon mature? I petnaest godina od rata?
Netom je u Bugojnu, jedna noćna eksplozija, pokazala pravo lice grada. I da je Jasmila Žbanić u filmu „Na putu“ imala pravo ukazavši na vjerski ekstremizam u Bosni i Hercegovini.
Noćna eksplozija uništila policijsku postaju. Iza i oko nje su stambene zgrade i crkva, pokraj nje zgrada ljekarne a preko puta je bolnica. Niti stotinu metara je to od ulaza u zgradu gdje je obitavala moja obitelj prije rata a ova sadašnja, boravi dio ljeta.
Očito, Deytonski /ne/ sporazum, nije riješio teško bosanskohercegovačko pitanje. Samo ga je „zamrznuo“ ostavljajući vrući krompir nekim drugim generacijama.
Bilo bi to moguće i prije rješivo da se u povijest i sadašnjost ove državice, ne upetljaše mnogi. I njima bi pred vrata trebalo istresti 16 744 cipele … Jer brojnima je taj napaćeni komadić zemlje poslužio kao eksperimentalni prostor ekspanziji svega i svačega. Ekstremistima svih boja ponajprije. Pa i onima vjerskim kao u filmu „Na putu“.
Bugojansko pitanje, još od vremena Bugojanske skupine, vuče neku patinu nenaplaćenih dugova koji prate generacije i generacije novih Bugojanaca i kad su rođeni i odrasli drugdje. Sad opet, u posljednjem ratu, zločin, teror nad stanovnicima učinjen na stadionu pretvorenom u logor, osta bez kazne. Ratni zapovjednik grada, odgovoran za štošta, ni za što nije odgovarao. Zapovjednik logora postade ministar obrane u državi. U sred grada niknu islamski centar najveći u Europi. Nosi ime „Džamija i kulturni centar Princeze El Dževhere bint Ibrahim El Ibrahim“.
I nitko se ne pobuni na vrijeme. A ima tome desetak godina, kako princeza neke druge, islamom drukčije i dublje protkane države, plaća velike režije „kulturnog centra“ u malom bosanskohrecegovačkom gradiću. Kako blagonaklono i humano, reći će neupućeni.
A s novcima za režije, uvezen je i „kazališni komad“ nekog drugog svijeta i kulture. Pa kao „pao s Marsa“ ekstremno mijenja krhke duše mladih koji se poslije teškog rata, traže po nacionalnom, kulturnom i vjerskom smijeru. Kakav je taj aktualni „princezin smijer“, bi jasno izraženo i u filmu „Na putu“ prikazanom nedavno u vrijeme filmskog festivala u Berlinu.
Da je u stvarnosti slično i gore, posvjedoči i nedavna noćna eksplozija u Bugojnu. Na njegovu stadionu, u logoru, i moj je brat proveo osam dugih mjeseci, s početka nesretnih devedesetih godina. Ove godine, prvi put nakon rata, s djecom dolazi iz Amerike u stari kraj. A u Bosni i Hercegovini, ništa novo. Ništa nismo naučili. Ništa popravili. Stanje slično. Ne ponovilo se …