Kaj god!
piše: Ivek Milčec
Razmišljajući koji naslov bi odgovarao ovome tekstu, odlučih se za gornji jer daje odgovore na neka pitanja koja mi bijahu postavljena posljednjih dana. Iako mnogi već znaju, smatram da je ipak potrebno (zbog onih koji to ne znaju) reći da sam u Berlin došel na poziv g.Stjepana Lozančića, predsjednika HKD “V.Fran Mažuranić” kako bih prisustvovao svečanoj proslavi 30.obljetnice postojanja društva čiji sam bio suosnivač i dugogodišnji predsjednik.
Prije same svečanosti, ali i nakon nje susreo sam mnoge prijatelje, znance i članove Društva s kojima sam, dok sam bio predsjednik, najuže surađivao i radio na dobrobit svih Hrvata koji žive i rade u Njemačkoj metropoli.
Kad vidite dobro poznata lica ne možete ne primijetiti da su godine teškog rada na mnogima ostavile dubok trag, neki prije vremena ostarili, a većina njih pati od raznih bolesti i umjesto da uživaju u zasluženoj mirovini i igri s unucima, svakodnevno otvaraju vrata liječničkih ordinacija tražeći lijek za iscrpljenu dušu i tijelo.
Nakon umirovljenja, mnogi ostaju ovdje jer nisu rasčistili s pitanjem: kamo ili …kuda sad? Nemojte misliti da takva i slična pitanja muče samo hrvatske umirovljenike u Berlinu, ona su svakodnevna tema većine ostarjelog, iseljenog hrvatskog korpusa u prijateljskoj Njemačkoj.
Moja žena Barica i ja nismo, prije pet godina, bili u takvom procijepu da ne bi znali što nam je nakon umirovljenja činiti. Znali smo od kud smo došli i kamo se treba vratiti. U domovinu Hrvatsku, u moj rodni Zagreb!
U Berlinu ostajem iz obiteljskih razloga, još nekoliko dana pa bi mnogi uz kavicu htjeli “uživo” čuti kako smo se odlučili na tako “rizične” korake, kao što su odjava iz Njemačke i stalni povratak u domovinu. Uz to idu pitanja: da li dobijemo umanjenu mirovinu zbog stalnog povratka (iz “povjerljivih” izvora čuli su da se dobije manje!), govori se da se gubi pravo na Betriebsrente, govori se, govori se…!
Kaj morem reći nego …ne vjerujte onima koji sve znaju tj. ako želite provjeriti i saznati istinu nazovite Rentenversicherung pa će nakon razgovora, mnogima pasti kamen sa srca.
Moram priznati da sam ostao zatečen kad sam čuo da su prošli “cajti” kada se je u svega nekoliko dana obavio specijalistički pregled ili izvršila operacija. Znači, u visokorazvijenoj i bogatoj Njemačkoj zdravstvena skrb je, u odnosu na prošla vremena, kak bi se po domaći reklo “u banani”!
Tko bi se tome nadao!
Kad to sve skupa vidim i čujem …tješim se da onda nije samo u Hrvatskoj zdravstvo u teškoćama kad, eto, jedna Njemačka ne zna kaj bi. Naravno, prijatelji me pitali o trenutnoj političkoj situaciji, o “hotelu Remetinec“, premijerki Jaci i njezinoj ekipi itd.
Rekel sam kaj sam i sam čul, ali me zapanjila naivnost ili neinformiranost pojedinih pajdaša koji i dalje vjeruju u nevinost HDZ-a kadrova i “komunističko”podmetanje. Kaj god! Još je ostalo dosta toga o čemu bi se moglo pisati i raspravljati, ali to bum ostavil za jednu drugu prigodu. Uvijek i rado ponavljam kad mi se god za to pruži prilika:
Svi vi, koji se imate kamo vratiti, vratite se! Ugledajte se u ptice koje znaju kojem jatu pripadaju!
Dragi gospodine Milčec
Sve je to lijepo opisano i još lijepše izrečeno ali što je sa djecom koji su rodjeni u Njemačkoj neki od njih osnovali svoju obiteljsku exsistenciju otvirili tvrtke neki od njih zauzeli visoke položaje.Kako da se bake i djedovi rastanu i ako imaju svoj kutak u Hrvatskoj od svojih najdražih djece unuka ima li netko za to razumljevanja ili ćak nekakvog kvalitetnog recepta.
Ili vrijedi za sve ova vaša
Svi vi, koji se imate kamo vratiti, vratite se! Ugledajte se u ptice koje znaju kojem jatu pripadaju!