piše: Emil Cipar
Tjedan po tjedan, korak po korak, sve bliže Božiću smo. Gori druga svijeća na adventskom vijencu.
Vrijeme izmiče. Jednostavno leti. Još malo, pisat ću i tradicionalnu Berlinsku kroniku za 2009. godinu. A u njoj će sigurno biti dosta toga. Jer i događaja je puno. Aktivni su naši Hrvati u Berlinu. Samo kad pogledam posljednje dane, zavrti se u glavi od događaja.
Ma bude tu, istina je, i poneka praznina tijekom godine. Recimo, za trajanja ljetnih praznika. Sve postaje življe tek s prvim jesenjim danima. Kulminira zatim upravo u predbožićno vrijeme pa potom uhvati u novoj godini, neki uobičajeni, mirniji ritam.
Neki događaji imaju svoju redovitost, ponavljaju se, može se reći, tradiciji su, a poneki se dogode iznenada, jedanput. Zasvjetle poput svijeće u tami pa opet zgasnu do kakve nove zgode.
Nazvali s kraja prošloga tjedna urednici Hrvatskog radija. Imaju program Glas Hrvatske i u njemu emisiju Ovdje Hrvatska a tko je tamo. Zanimali se za Hrvatsku rubriku koju odnedavno s kolegom iz Domovine uređujem na njemačkom Migrapolisu.
I za blog Hrvatski glas na kojemu su glavni akteri „priče“ berlinski Hrvati. Pa kad na pitanje: -A što se u posljednje vrijeme događalo među Hrvatima u Berlinu? …stadoh malo poduže nabrajati …začudiše se nad obimom aktivnosti i događaja. Pa dobro, je li ovo njemačka metropola ili nije? Pa slijedom toga i zbroj aktivnosti, očekivano je veći nego li drugdje.
Prema njemačkim evidencijama 18 tisuća a prema slobodnim procjenama i više od 20 tisuća Hrvata Berlina, poput malog je hrvatskog grada. A i brojnost onih koji privatno ili poslovno posjete ovaj grad, nije zanemariv. Berlin ima kako turističku i trgovačku, tako i kulturnu privlačnost.
Puno stvari doživi ovdje svoj vrhunac. I na „nebu“ i obzorju Hrvata u Berlinu i Njemačkoj, protekloga tjedna zgusnut red termina i događaja. Netom što su dvije berlinske udruge obilježile obljetnice, Tijaričani pet a ogranak HDZ-a 20 godina, eto novih zanimljivih zbivanja.
U nekima od njih bijaše pravih kulturnih užitaka. Tako Božićni prijam u Veleposlanstvu Republike Hrvatske ne osta zapamćen po nekoj raskoši ili obilju, čemu i nije vrijeme, već kao svojevrstan uspješan kulturni događaj na koji se odazva popriličan broj i Hrvata i Nijemaca.
Izložba njemačkog slikara sa hrvatskom adresom zanimljiva je jer baca svjetlo na slučajeve u kojima Nijemci poput naših iseljenika ovdje u Njemačkoj, žive u Hrvatskoj.
A drugi dio ostavio mnoge bez riječi. I mene. Još mi u ušima odzvanja harmonija glasova klape Sveti Juraj. Ružo crvena, pjesma je naslovnica s njihova CD-a. Nezaboravno. Pjevala je, s istim uspjehom, ova složna družina iz Splita koja djeluje u sastavu Hrvatske ratne mornarice i na dodjeli Nagrade Franjo Basić u Zastupništvu Bayerna u Berlinu.
Naime, ovu nagradu je po treći za redom dodjelilo Njemačko-hrvatsko društvo iz Bonna. Jedne godine primili nagradu dr Zoran Jašić i Hartmut Koschyk, potom Mato Arlović i Georg Pfannenstein a ove godine ministar Božo Biškupić i njemački državni tajnik Christian Schmidt.
Sve osobe iz visoke njemačke i hrvatske politike. Nagrada se dodjeluje za rad na razvijanju njemačko-hrvatskih odnosa. Istina, Franjo Basić po kome nagrada nosi ime, nije bio političar već svećenik, koji je uvidio potrebu i korist od dobrih njemačko-hrvatskih odnosa. Ujedno je i inicijator osnutka Njemačko-hrvatskog društva Bonn.
Na dodjeli nagrade visoki gosti i uzvanici iz svijeta diplomacije i politike. Pa i i Hrvati koji žive i rade u Berlinu. Sve ugodno i prigodno. Njemačko-hrvatsko društvo stvara zanimljivu mrežu osoba iz polititičkog života Njemačke i Hrvatske. Ništa protiv.
Dobar je to korak u smislu stvaranja svojevrsnog hrvatskog lobija. Ali meni pogled počiva na našim ljudima. Običnim ljudima. Kako su puno i poslije teška rada u ovo posljednjih decenija, odvajali i odricali se u ime očuvanja identiteta i promicanja Hrvatske.
Demonstrirali, prikupljali,organizirali, slavili, sanjali… i kad se uvijek to i nije smjelo. U čijoj su nadležnosti njihove nagrade i priznanja? Jer ne dolaze. Prije koju godinu, Savez hrvatskih društava Berlina imao godišnju nagradu Zaslužni Hrvat.
Poslije i to ukinuto. Sad ništa.
Nema priznanja ni iz Domovine. A ni iz Njemačke. Svjetla pozornica i priznanja češće su okrenuta ka poznatima, glumcima, nogometašima. No, u svjetlosti svjeće drugog adventa, sve se bolje vidi.
I trud naših Hrvata u Berlinu i Njemačkoj. I rad društava. I trud katoličkih misija. Ovdje sveti Nikola malo kasni, eto ga tek u subotu. Daleko je do Berlina. Raduju se djeca. Bit će priredba. I bit će darova.
A baka im progovora i pomalo s pravom i prigovara:- Za sviju ponešto! A gdje je nešto za nas stare?
Ima baka pravo. Uvijek nekoga zaboravimo!
Sonja Breljak