MOJA RUŽA IZ JERIHONA

Iz naše arhive …objavljeno 25. siječnja 2010. godine

piše: Sonja Breljak

U Berlinu stegla zima kakve se odavno ne sjećamo. Čitam… u subotu se nakon 18 dana, prvi puta ukazalo sunce. Najduži je… vele… to period  bez sunca, od Drugog svjetskog rata na ovamo. I stvarno, nad grad gdje iznimno vrlo rijetko ima magle, poleglo neko sivilo. Istina, neki se vesele čistu, hladnu zraku, pravoj zimi. Ali, nedostaje sunce. Kako bi bez njegove svjetlosti i topline?

Već sada s nestrpljenjem očekujem prve proljetne naznake. Veselim se vremenu kada će ispod sada skorenog i zaleđenog snijega, probiti prve zelene travčice i glavice kakve rane biljke. U djetinjstvu bih najradije brali rane ljubičice, jagorčevine i kukurjek. I sobne biljke u ove dane miruju. Dugotrajni bijeli i crveni cvjetovi tek na otpornim orhidejama. Kruna koju svojevremeno donesoh iz  stana u Bugojnu nakon mamine smrti, prespava cijelu zimu bez cvijeta. Nedostaju mi njeni  cvjetovi koji intenzivno mirišu u večernjim satima. O ovoj biljci napisah koji redak u jednoj od kolumni, onoj pod nazivom  „Na kruni su najljepši cvjetovi“. Pisali mi  razni ljudi nakon toga. O svojim uspomenama na rodne domove, nostalgiji, neobičnim biljkama, sjećanjima na najdraže i doživljajima.

Berlinska poznanica, gospođa Marija, veli:-Rado bih vidjela tu vašu „maminu krunu“ što cvat otvara tek u kasnu večer“. I ujedno mi nagovjesti kako ima još neobičniju biljku, ružu iz Jerihona.  Obeća:- Na dar će mi ju dati! Tako se i dogodilo  za mojeg posjeta o Božiću.

Pred mene Marija iznese mali, suhi smotuljak. Grudicu. Grm. U čudu gledam, kakva je to uopće biljka. Marija polila suhu grudicu vrelom vodom. I u par minuta iz suvog grma, krenuše male, tanke grančice. Sasvim se rastvorio. Oživjela biljka, pruža grančice poput ruku  živog stvorenja.

Dok pišem redove ove kolumne, stigla sa sveučilišta starija kćerka, studentica filozofije. Pa, čuvši za temu moje kolumne, veli: Pa daj mama, da vidim tu ružu iz Jerihona! I polijemo vodom mali suhi grm koji kao dar stiže u našu kuću o Božiću. Dok biljka otvara male grančice, suze mi na očima. Kao da se iz nekog mrtvila, budi, nastaje novi život.

–Objektivno gledajući… ružna je,veli kći, promatrajući otvorenu biljku. –Ali gledajući okolnosti i dublje, simboliku…predivna je!

Pa obje zajedno potražismo i nađosmo pojašnjenje i pojedinosti o ovoj  neobičnoj  biljci. Čitamo: -Jerihonska ruža ili cvijet uskrsnuća (latinski naziv Anastatica hierochuntica) je jedna mala i mistična biljčica iz porodice krstašica (Brassicaceae).

Raste u pustinjskim dijelovima Svete zemlje, naročito oko najstarijeg grada na svijetu Jerihona po kome je dobila ime. Srednjovjekovni hodočasnici u svetoj zemlji su je nazvali prelijepim i bogoljubnim imenom  “Cvijet uskrsnuća”, jer ima sposobnost da za vrijeme suše u pustinji pređe u latentni način zivota (sasuši se i izgleda kao mrtva) i čim dođu prve kiše odmah naglo u par sati oživi i procvijeta prelijepim plavim cvjetovima, pa su kršćani u tome vidjeli simboliku uskrsnuća, pa otuda i potiče naziv biljke – Anastatica, što  na grčkom znači -uskrsna.

U Bibliji se spominje i kao kovitlac, jer je kao malu okruglu lopticu vjetar kovitla ili raznosi pustinjom. Naime, u latentnom stanju ona svoje male grančice umota prema unutra pa izgleda kao mala suha loptica, koju onda vjetar raznosi pustinjom. Kad se zavuče uz neki kamen, tu čeka prvu priliku dok  padne kiša, da oživi, procvijeta i stvori sjeme.

Do dana današnjega bila je hodočasnicima vrlo omiljena i dragocjena botanička relikvija iz Svete zemlje uz grančice maslina iz Getsemanskog vrta s maslinske gore. Hodočasnici bi je skupljali po Judeskoj pustinji u okolici gradova Jerihona i Betlehema i divili se toj simbolici koja tako živo podsjeća na uskrsnuće Kristovo.

Eh, dragi čitatelji, dok vam ovo pišem, ruža iz Jerihona koju kćerka i ja polismo vodom, sasvim se rastvorila, potpuno ozelenila. I obje se zajedno divimo zelenilu koje je nastalo od malog, suhog grma. Trpjelo. Čekalo. Većina biljki bi potpuno uvenula. Sasušila se. Umrla. Jerihonska ruža strpljivo čekala. Tko zna koliko dugo? Odlika je to donekle i ljudi. Samo, nije im za puni život dovoljna tek hrana, voda. Trebaju  i ljubavi, toplih riječi, zagrljaja, razumijevanja.  A to se danas, sve manje i manje nalazi i dijeli. Postaće rijetkost, relikvija, poput moje ruže iz Jerihona.