Veronika Vere
Bila sam malo dijete
sa onim slatkim
nevinim osmijehom,
razbijenih koljena
bez tri prednja zuba,
ali sretna
jer tuga i brige
još nisu dotakli
moje srce
i to malo fizičke boli
koju sam osjećala
zbog razbijenih
koljena
nije moglo
umanjiti sreću
zbog zadovoljstva
što sam se rodila.
Ubrzo sam izrasla
u mladu djevojku
nasmiješenu, vedru,
tek propupalu
i još uvijek me nisu
dotakle životne brige
iako život nije bio lak.
Hodala sam ponosno
i visoko dignute glave.
osmijeh nije silazio s lica.
Poput rijeke
nabujale
koja nezaustavno
teče svojim tokom
prolazio je i moj život
koji me neumoljivo
od mlade djevojke
pretvorio u zrelu ženu
i sretnu majku
prekrasne dječice.
Dan za danom
izmjenjivao se.
A kroz te dane
dječje radosti,
dječje bolesti,
školske brige,
i njihov rast
koji je brzo
napredovao
baš kao i moj nekad.
I ni okrenula se nisam
a već su mi naočale
na uvelom nosu
i štap me čeka u kutu
dok drhtavom rukom
i sijede kose
pletem veste
svojoj unučici.
Zahvaljujem Bogu
na svim darovima
kojima me darovao
na mom životnom putu
i nimalo se ne ljutim
što me ponekad
pamćenje izda
pa se ne sjećam
ni briga ni tuge.
Samo ispred sebe vidim
male dječje ruke i
njezin sretan osmijeh.