SUKOBI KULTURA

ISELJENIČKE PRIČE  …Iz naše arhive ...objavljeno 07.08.2010.
piše: Emil Cipar

Ljeto 2009. godine. Boravim u Njemačkoj. Došao na nekoliko dana obići rodbinu i prijatelje. Doznam da je tih dana umro poznanik i da mu se priprema ispraćaj.

U kapelici i ispred mrtvačnice u Gradskoj bolnici okupilo nas se stotinjak. Srećem bezbrojne poznanike, pozdravljamo se, ali nekako nisam raspoložen za razgovor, pa potražih mjesto u kutu kapele gdje bih nesmetano mogao razmisliti o ceremoniji rastanka, oproštaja…
Društvo je etnički izmiješano. Gotovo sve …od 23 nacije, koje žive u Remscheidu su zastupljenje. Poznanici s posla, susjedi, rodbina…

Pokojnik je u Remscheidu živio 40 godina i za sobom ostavlja ženu, troje djece i tri unuka. Bit će sahranjen u jednome mjestu pored Slavonskog Broda …mjestu u kojemu nikada nije živio, ali tu su sagradili kuću, tu su namjeravali provesti ostatak života …svi zajedno …cijela obitelj na okupu.

Bio je rodom iz Bosanske Posavine, a podrijetlom je bio Nijemac, iako je njemački naučio tek u Njemačkoj.
Sagradili su najprije kuću u Derventi. Sjećam se kako mi je tipičnim posavskim dijalektom pojašnjavao gdje mu je kuća …poviš crkve …iduć Ple’anu …ma znaš gdje onaj tvoj Pemac …kako se zove jeboga ti! Ivka, kako se ono zove onaj što ima čele?

U vrijeme rata u Bosni …vidjevši da od budućnosti u Derventi nema ništa kupio gradilište u Slavoniji i izgradio kuću. Naziv mjesta u kojemu je kuća nije naučio niti valjano izgovoriti, a u mjestu se osjećao strancem više nego u Njemačkoj.

Rastanci ove vrste postali česti u posljednje vrijeme. Vidi se da je to uhodani ritual. Nije sahrana, nije komemoracija, ritual je to svojstven dijaspori. U Remscheidu je pokojnikov boravak ostavio traga …rodila se djeca, stekli znanci i prijatelji …živilo se… Sada se oko lijesa okupilo društvo, koje će ga ispratiti na zadnje putovanje. Auto pogrebničke firme, već je tu …spremno na daleki put.
Razmišljam o tomu za vrijeme ceremonije oproštaja. Došle su znači na red i sahrane.

Moja generacija migranata ni pomišljala nije da će ih bilo koji ritual iz društvenog života zateći u Njemačkoj. Kada nam se rodio prvi sin… krstili smo ga u Hrvatskoj, u župnoj crkvi u kojoj smo žena i ja vjenčani. Bilo je to tipično krštenje u poznatom krugu, po poznatim običajima. Mislili smo da će i svi ostali sakramenti imati istu sudbinu.
Međutim …puno drugih obreda obavljeno je u Njemačkoj, dijelom po njemačkim običajima i u njemačkim crkvama. Sina o kojemu je riječ …vjenčao je u njemačkoj župi, njemački svećenik. I meni to izgledalo sasvim normalno. Nisam primjetio nikakav sukob kultura, iako ih je na svadbi bilo okupljeno nekoliko.

Razlog više …razmisliti kako je došlo do toga. Kako su izgledali ti prvi susreti kultura i kako se dogodilo da smo prihvatili nešto što nam je bilo potpuno strano.
Promjenili smo se. Ali i mi smo promjenili druge. U svim tim godinama nastajao je jedan proces, koji je nezaustavljiv, a to je proces zbližavanja kultura.

Kako je to bilo u početku?

Bilo je to negdje početkom …sredinom sedamdesetih. Svatko od nas gastarbeitera imao je iza sebe već par godina boravka u Njemačkoj. U malom mjestu Meschede u Sauerlandu u Westfaliji boravilo je nas pedesetak iz bivše Jugoslavije. Uglavnom iz Zagreba, Slavonskog Broda i Štipa u Makedoniji.
Radili smo uglavnom svi u tvornici za preradu aluminija, koja se zvala „Honsel AG und Co.KG“. Radili smo u raznim pogonima, ali smo se ubrzo svi upoznali. Neki su se poznavali od prije. Pojedinačno smo se posjećivali.

Vremenom se pokazala potreba za nekim druženjem u širem krugu. Odlučismo zajednički proslaviti Prvi maj.
Volja …učiniti to bila je jako velika. Htjeli smo to napraviti savršeno, kao dan koji će se pamtiti. Imali smo i neformalni organizacijski odbor, ali bila je i velika spremnost svih sudionika sudjelovati u pripremama.
Odlučismo za janje na ražnju. Dodatno ćemo još roštilj za one koji ne vole janjetinu, kolače i piće …u izobilju.

Danima smo se pripremali za taj dan. Napravljeni su roštilji, ražanj na motorni pogon, na kojemu bi se mogao peći vol.
Od gradske uprave, stavljeno nam je mjesto na raspolaganje. Bilo je to jedno …za roštiljanje u prirodi predviđeno mjesto. Bilo nam je čudno da to mora biti prijavljeno kod komunalne službe, kod vatrogasaca, spasilačke ekipe… i Bog zna gdje još.
Bio sam zadužen za taj dio posla i imao sam problema mojim zemljacima pojasniti zašto se mora baš tu roštiljati, zašto ne nakome drugome mjestu, koje bi ovome ili onome bolje odgovaralo. I zašto moraju biti informirani vatrogasci, kada smo svi odrasli ljudi.

Drugi problem bio je naći janje. Mi smo vidjeli u okolini ovce koje pasu na idiličnim livadama. Gdje su ovce …tu su janjad i ako dobro platiš …nema problema.
Ali bilo problema napretek. Nitko nije htio prodati janje. Nikome nije bilo jasno da se to može izvrsno pripremiti na ražnju i da je to onda za …lizati prste.

Günther, kolega iz sindikata mi je pojasnio da je u njemačkoj kulturi grijeh klati mlade životinje …prasiće, janjad, telad… To …po njihovu mišljenju čine samo barbari.
Rekoh mu da sam na svoje oči vidio po Lici, kako se upravo Nijemci zadržavaju na mjestima gdje se nudi janjetina s ražnja i kako očigledno uživaju u njoj.
-To ti je nešto sasvim drugo! Svatko od nas poželi ponekad biti divljak. Ovdje ne može tu svoju želju zadovoljiti, pa ide na godišnji odmor negdje drugdje, negdje gdje će to nesmetano iživjeti. Kod vas se onda ponaša kao divljak …još to sve snimi, napravi dia-filmove i onda to ovdje pokazuje na dia-večerima. Nemoj se čuditi da vas ostali Nijemci, koji nikada nisu bili kod vas smatraju divljacima.

-A mi mislimo da to Nijemci posebno vole, pa zbog toga i imamo taj cirkus uz cestu, koja vodi prema moru.

-Trebamo se bolje upoznati …biti otvoreni jedni prema drugima. Tako ćemo izbjeći brojne nesporazume. Trebamo se pokazati onakvima kakvi jesmo …iskreno, u otvorenom dijalogu nacija i kultura.

Pozvah Günthera na slavlje. Rekao mi je da će doći poslijepodne, jer je vrijeme prije toga predviđeno za miting, kojega organizira sindikat.
Na jedvite jade nađosmo seljaka koji nam je bio voljan prodati janje. Sad …nije to bilo baš janje. Bilo jest, ali godinu dana prije. Janjad mlađu od godine dana nije htio prodavati.
Doznasmo da ne smijemo nipošto klati sami, jer ćemo svi imati problema. Obavljeno je to u klaonici …uz sve potrebne potvrde.
Prvi svibnja te godine bio je prekrasan sunčan dan. Na obali jezera, na rubu visoke šume bilo je smješteno naše mjesto za roštiljanje. Bila je tu i velika livada i djeca se veselo igrala na njoj.

Nitko od nas nije dotada samostalno pekao janje na ražnju. Svi smo to poznavali samo iz teorije, ali je praktično znanje bilo ravno nuli.
Prikupili smo drva s kojima bi moj poznanik Vinko iz Vrpolja kod Šibenika ispekao deset janjadi i još se grijao cijelu zimu. Nekako smo učvrstili janje na ražanj od aluminija, naložili vatru i stavili ražanj u pogon. No ražanj se okretao prebrzo, pa je janje na njemu moglo služiti kao ventilator.

Nakon bezbroj pokušaja umanjiti brzinu …donosili se drugi akumulatori, ugrađivali otpornici …odlučismo nastaviti ručno. Mučan posao jer je aluminijski ražanj bilo teško držati, a i grijao se preko mjere.
Bezbrojni šetači, koji su lijepo vrijeme iskoristili za izlet u prirodu promatrali nas začuđeno. Mi smo pokušavali pojasniti da je to kod nas prvomajska tradicija, a oni su to primali sa vidnim negodovanjem.

Primjetih da od „dijaloga kultura i nacija“ nema ništa. I ako ima …postižemo suprotni efekt. Na roštilju smo pekli kobasice i krmenadle, nudili prolaznicima, ali oni su uljudno odbijali. Ni šljivovicu nisu prihvaćali.
Joža me pozove u stranu.

-Čuj stari nema od toga ništa ni ovako ni onako. Kad Švabo neće šljivovicu onda tu nešto smrdi. Daj da mi skinemo to janje, isječemo na komade i pečemo na roštilju. Ražanj ćemo razmontirati i sakriti, a vatru ugasiti.

Rečeno – učinjeno. Samo što nismo pogasili vatru. Naglo gašenje velike vatre izazvalo bi pozornost, a nje nam je već bilo dosta.
Sjetih se kako smo u mladosti na zašiljenim prutovima pekli slaninu, pa predložih društvu da to učinimo.
Ideja je bila prihvaćena s oduševljenjem. Umjesto slanine na ražanj smo stavljali komadiće janjetine, svinjetine, kobasice… Svatko je mogao svoj ražanj individualno kreirati.

Ta ideja pokazala se dobrom i za interkulturalnu suradnju. Ovo se Nijemcima svidjelo, pa su zastajali, fotografirali, prihvatili ponuđeno… Naročito se svidjelo njihovoj djeci, koja su uživala zajedno s našom u pripremanju obroka.
Pun pogodak.

Poslijepodne nas posjetio Günter. Došao je sa nekolicinom sindikalaca, donijeli su kobasica i bačvu piva. Ispričah mu o neslavnom pokušaju ispeći janje na ražnju.

-Dobro je da ste napravili to iskustvo. Učinili ste, nesvjesno veliki korak ka integraciji. Vidim ovdje na svoje veliko zadovoljstvo puno Nijemaca. To vas čini simpatičnima i prihvatljivima. Ovo će sad biti shvaćeno kao prvomajski običaj kod vas. Mogu ti reći da nije loše.

U kasno poslijepodne izgledalo je to već kao međunarodna fešta. Zapjevala se i „Internacionala“. Bilo je to manje iz ideoloških razloga, a više jednostavno zbog toga što smo svi znali tu melodiju. I pročulo se to po gradu.

Nekoliko mjeseci kasnije pozove me svećenik u župu na razgovor.
Pripremao se tradicionalni „Gemeindefest“. Organizacijski odbor namjeravao napraviti nešto slično, kao i mi za Prvi svibnja. Pokazalo se da je to magnet za okupljanje kultura. Zanimale su ih kulinarske pojedinosti …koja vrsta mesa, koliko dugo marinirati prije toga i u kakvoj marinadi, od kojega drveta je najbolje praviti ražnjiće, kojim drvetom ložiti vatru, koliko mesa treba računati po osobi…

Bilo je tu desetak uglednih ljudi iz grada, a među njima ja jedini stranac, pa mi bilo čudno da baš mene pitaju za savjet. Rekoh im to.

-Istina je to da smo i bez vas u stanju organizirati tu feštu. Ali ovo je prva fešta na kojoj bi mi htjeli da sudjeluju i stranci, koji tu već godinama žive, a s njima nemamo posebna iskustva. Želja nam je da to bude fešta svih građana ovoga grada, a ne samo njemačka… pojasni mi župnik.

Ispričao sam im otvoreno kako se dogodilo da se naša fešta pretvorila u uspješnu. Recepta nema, nitko ga nikada neće napisati, a sastojci su potpuno nevažni. Osim jednoga, ali njega nije nitko spomenuo dotada, a to je obostrana želja i dobra volja da do takvih susreta uopće može doći.
Bila je to prva gradska fešta u Meschedama, u kojoj su aktivno sudjelovali stranci. Svi su se trudili dati najbolje od sebe i fešta je ostala nezaboravna.

Nekoliko godina poslije u jednoj restauraciji na putu prema moru. Napravismo tu pauzu. Pored nas za stolom stereotipna njemačka obitelj. Otac proćelav, bijele puti, kratke hlače, sokne, sandale, bierbauch… Oko pasa torbica, a na stolu fotoaparat marke „Revue“ sa svim potrebnim objektivima. Čekamo jelo i razgovaramo.

-Baš je fino da smo naišli na vas. Vidjeli smo usput brojne ponude za „Hammel am Spies“, pa je to otvorilo apetit. To mi jako volimo i svake godine uživamo u tome. Hoćete li molim vas napraviti par slika kada stigne jelo. Htjeli bi to pokazati po povratku. Evo tu je aparat, ja sam stavio teleobjektiv, znate li rukovati s njim?

Primjetih da je teleobjektiv neprikladan za tu situaciju, pa mu predložih lagani zoom. Objektiv kojega bih ja koristio.
Moje poznavanje fototehnike nije se baš posebno svidjelo našim novim poznanicima. U njihovim stereotipnim slikama o drugim nacijama nije bilo mjesta boljem poznavanju tehnike. Nijemci su ti, koji sve bolje znaju, a mi se trebali tome diviti.
Primjetiše da je fototehnika nezgodna tema za razgovor, ali trebalo je pronaći nešto drugo u čemu bi nadmoć njemačke kulture došla do izražaja.

-Vaša zemlja je divna. Nije tako izgrađena kao Njemačka, a i ceste su puno lošije, ali kuhinja je izvanredna. Mi to obožavamo. Sve je tako povezano s prirodom …jela sa roštilja, sa ražnja …možeš slobodno jesti prstima, kao na primjer Hammel am Spies …lecker! Toga nema u Njemačkoj, a tako je ukusno. To ste i vi naručili …zar ne?

-Nismo. Mi smo naučili u Njemačkoj da je to barbarsko jelo, pa smo se odlučili na civiliziraniju verziju pripremanja mesa …odrezak u umaku od gljiva i bečki odrezak.

Nakon moga odgovora susjedi izgubili osjećaj kako je fino da su naišli na nas. Pogledali se …a konobar sa pregačom umrljanom od krvi donijeo im je „veliku“ i raširio ju po stolu. Kada je moja žena vidjela tu pregaču …gurnula me je nogom ispod stola, prevrnula očima…
Pozvao sam konobara …rekoh mu da odustajemo od narudžbe i da želimo platiti piće, koje nam je već donio.

-Ne može to tako! Najprije naručiti a onda se gospoda predomisle, pa ne bi više. To ćete morati riješiti s gazdom!

Odosmo kod gazde na razgovor. Bio je začuđen i ljut zbog našeg ponašanja.

-Ma nemoj me zajebavati, koja higijena …šta ti hoćeš. Pa mi to i radimo zbog Nijemaca. Oni to vole. Da vidiš samo kako oni to sve slikaju …kad nabijamo na ražanj, kad „komadamo“ sjekirom. Ma ja sam zbog njih izmislio te krvave pregače i brkate momke koji će ih posluživati. Šta misliš zašto sam ja na onu ogradu pomeća volujske glave?

Tek tada vidjeh da je ograda koja dijeli veliku terasu od vrta „ukrašena“ sa lubanjama pomenutih životinja.

-E taki ti je naš svijet! Ode u Njemačku, pa oće bit veći Švabo od Švabe i meni soliti pamet šta je higijena. Meni odvje sve puno Nijemaca …zadovoljni ljudi …dolaze opet. Ma ne moraš platit ni piće samo se izgubi da te moje oči više ne vide, samo mi goste rastjeruješ!

Podsjeti me to na ono mjesto za roštiljanje, koje nam je bilo dodijeljeno za Prvi maj. Bezbrojnim zakonima i disciplinom Nijemci su uveli reda u državu. Želiš li malo izići iz okvira …možeš i to …ali za na to propisanim mjestima, poštujući opet pravila. Ako ti to nije dovoljno, onda idi u Jugoslaviju gdje se ljudi trude izigravati divljake i gdje su spremni „civiliziranim narodima“ plesati oko vatre.
Zbog toga mi se folklor kao turistički magnet nikada nije sviđao.
Posljedica toga događaja, bili su brojni susreti s Nijemcima u kojima sam pokušao proširiti njihovo poznavanje Hrvatske.

I tako …zbližavali smo se i zbližavali, a vrijeme prolazilo. Mi ostajali u Njemačkoj dulje i dulje. Učinilo se da će se to vrijeme našega konačnog povratka otegnuti u nedogled.
A neće!
Jer jednoga dana svakome od nas pretstoji zadnje putovanje.
Kao i ovo pokojnikovo sada.