EKSHUMACIJA

IZ NOVINARSKE BILJEŽNICE
piše:  Sonja BRELJAK

Pravo rečeno, prvi puta je to da sam nazočila takvom događaju. Gledala na televiziji, u filmovima, ili čitala o tome u novinama – jesam.  Ali prvi puta pri tome stojim i sama. I pomalo opisnih  riječi fali.
I ona koja označava događaj što se preda mnom zbiva, stranog je porijekla. Ekshumacija. Ili vjerojatnije -exhumacija!
Nas par u rano jutro koje temperaturama nagovještava vreli ljetni dan, stojimo  skoro na samom ulazu u bugojansko groblje.
Sad nosi naziv Gradsko groblje iako smo ga godinama, desetljećima ili i duže, zvali Groblje u Sultanovićima.
Prema dijelu grada u kojemu se nalazi. No, ratna zbivanja i  promjene, ponajviše one loše koje su zapljusnule ove krajeve, mijenjale su i mijenjaju  na svim stranama, ljude, sustav, izgled grada, nazive gradskih ulica i trgova, svega što podsjeća na one druge.
Iako su tu živjeli. Iako tu žive.
U vrijeme godišnjeg odmora ili na Dan mrtvih, nisam rijedak gost na ovom Gradskom groblju. Naime, tu je više imena mojih predaka i rođaka nego li ih je živih.
U samom gradu-skoro nikoga. Raselio se svijet.
Skoro su dva desetljeća od ratnih sukoba, pa svijet svikao životu na nekom drugom mjestu.
Tako i rođaci uz koje stojim, radi riječi ekshumacija, na bugojanskom groblju. Preselili nekako uz rat na jedan od hrvatskih otoka. Tamo i ostarjeli. Djeca se razišla po drugim gradovima. Širok je svijet.
U gradu porijekla im  ostao tek maleni humak. Djetešce koje je zaspalo u sedmoj godini života. Netom trebalo krenuti u prvi razred osnovne škole. I tu mu život stao.
Godinama na groblju kao obilježje  stajao maleni drveni križ.
-Razmišljalo se…pripovjedaju roditelji…  o nekom spomenu, pa  grobnici, pa potom stigao rat, drugi život, daljina… I maleni humak ostao zapušten. U travu urastao. Prekrili ga drugi posmrtni znaci.
Groblje je svaki dan sve veće. I drveni križ s imenom nestao.
Sad teško. Roditelji žele ekshumaciju. Žele prenijeti posmrtne ostatke u mjesto sadašnjeg stanovanja. U tamo sagrađenu obiteljsku grobnicu. A nije se sigurno gdje je točno dječakov humak.
–Ovakvih je slučajeva zadnjih godina puno, veli nam uposlenik Pogrebnog društva sveti Anto iz Bugojna, dok uporno i pažljivo otkriva humak bez obilježja za kojega roditelji tvrde da je posljednje počivalište, tamo sredinom sedamdesetih g0dina,  rano preminulog im djeteta.
– A događa se i da ne pronađemo pokojnika. Za nekima se ovako isto tragalo ali bez uspjeha.
Ipak! Pod budnim okom nadležnih službi, uspješno je obavljena ekshumacija. I dječakovi zemni ostaci smješteni u maleni, bijeli kovčeg. Potpisani svi papiri, dokumenti bez kojih se ne može prijeći granica. Ostalo će obaviti Pogrebno  društvo.
Na bugojanskom groblju ostao jedan prazan humak.
Razmišljam…slično se u ovom gradu događa i sa živim ljudima. Našim Hrvatima.
Na drugim mjestima započeli privremeni boravak. Pretvoren u stalni. Pa fale u bosanskohercegovačkim gradovima.
Osjeti se to.
Svećenik u bugojanskoj crkvi svetog Ante veli:-Pa recite našim ljudima da se svoje zemlje sjete, da je se ne stide, da ne gledaju s podozrenjem i porugom na one koji su ostali ili se žele vratiti. Kao da je ovaj život  ovdje nešto manje vrijedan.  Hrvatska i Lijepa naša…lijepo je to ali ne treba samo gledati u Zagreb. Ovdje život hrvatskoga puka i dalje teče. Na ovoj zemlji u Bosni i Hercegovini gdje su i naši stari bili, opstali i ostali!
Eh, dragi moji Hrvati iz Bosne i Hercegovine. Za razmisliti nam je to.
Ljepše je bilo dok se hrvatskoga duha u našem Bugojnu i drugdje, više osjećalo.
Sad, velika nam crkva svetog Ante  oživi tek u ljetnim danima. Kad stigne dijaspora.
A i ona se stisla po okolnim selima. Grad prepustila drugima.
Pun grad. A opet, skoro  opipljiva praznina. Nečega nema.
Kao prazni humak iz kojega  se odnesoše posmrtni ostaci.
Tako i mi živi, raznesosmo, raselismo… prepustismo, ostavismo drugima naše  mjesto.
Zar smo svoju  zemlju  prestali voljeti. Pa je nakon rata, sukoba i stradanja, u vrijeme smirenja, na djelu svojevrsno iskorjenjivanje  hrvatskoga bića u Bosni i Hercegovini.
Brojni su na tome radili.
Neki s namjerom. A neki  i nehotice. I nesvjesni  učinaka. Koji sad dolaze na naplatu.
Prazni humak. Prazni stanovi. Pusta hrvatska sela. Prazne izborne liste.
Kakav onda očekivati rezultat najavljenog  popisa stanovništva?!
Prava ekshumacija.