tekst: Kitana Žižić
Uz divnog tolerantnog oca nisam trebala glumiti interes za stvari koje me nisu zanimale. Otočkom krvlju začeta, morem krštena, slanim srdelama i inćunima odana svakom porom, pa ipak kao da sam bila izrod roda rođenog. Crna ovca.
Sestre, brat, moja djeca, njihova djeca, svi su prije ili kasnije upravljali gajetom, u novije vrijeme gliserom, pomagali bacati parangal, panulavali, lovili na kančenicu, dizali se na poziv tate ili dideta u cik zore. Prije odlaska na spavanje utvrdilo bi se tko je na redu prema terminskom planu. U rani jutarnji sat zvižduk bi probio san dežurnom te bi bunovan ustajao, ali i sretan što će s voljenim majstorom podijeliti ribolovnu radost. Otac je poznavao sve dobre pošte, uronjen u tu ljubav od najranijih dana na rodnom Braču, kasnije oko Hvara i posebno oko Paklinskog arhipelaga. Svi su ga pratili osim mene, prvorođenice.…
– Hoćeš se igrat skrivača sa mnom, tata?
Svaki put kad ispratim generaciju, jedan dio moga srca ode s njima i prati ih zauvijek. Nema novca koji to može platiti.
Moj kolega Janko
Parića san ča bi u valižu stalo:
Hrvatska matica iseljenika institucija je koja 2021. godine obilježava 70 godina u službi hrvatskog iseljeništva, hrvatskih manjina i Hrvata u Bosni i Hercegovini. Sukladno dosadašnjoj tradiciji Hrvatska matica iseljenika nastavlja ostvarivanje svoje misije poticanja, povezivanja i suradnje s Hrvatima i njihovim potomcima koji djeluju u hrvatskim zajednicama diljem svijeta.
Iserlohn/ Pandemija polako odlazi kao da je nije ni bilo. Ponovo oživljava umjetničko djelovanje.
Tuče bura,