Zdenko Banjedvorec
Svitla lanterni polako se pale,
valom se širi čarolija,
more me zove i pruža ruke
snivat će otok, vala i ja …
Poša san niz kalu, a zvizde svitle
duša je miseca upijala sjaj,
čudna tišine je grlila misto,
a ja san ka gajeta vezana za kraj …
Ribara pisma se razlila mistom,
moli san misec da me ne budi,
čudna me jubav veže uz škoje
to more plavo mirakul nudi …
Plovi duša ka val u beskraj,
svoju gajetu san veza u luci,
čuva san na malemu škoju
kapju mora, ka biser u ruci …
Snaga tišine još grli more,
svitla lanterni nestaju iz vale …
kalajte idra, zvizde nad miston …
i slušajte more, di jubi žale.
Pitat ću vitar di mi snove šaje …
barba tonči…
Spomiẽnte se stõrega jazȉka –
rīčîh nãših mãterih i nȍnih.
Naȕšte hi i svojȕ dȉcu,
da se i nȁ šnjȉma podĩčidu.
Daleko od zavicaja
Jer nisteodbacili stara iskusenja
i nedostizne trazite snove,
obnavljate davni pad.
I zelje mladosti vase vec miruju
u drvoredu beskrajnih noci,
daleko od zavicaja.
a trudi su vam
gorki jad.
Od vasih snova
nista ostalo nije
osim zelje jedina-
da u tudjini zauvijek ne umru
i mladice vasih namjestaja.
Tomislav Dorotic
naš jeziku lijepi,,
razgranat ko grana,
kupaš se u stihu,
zvoniš sa svih strana.
blago naše ti si,
poklon od starina,
u tuđini živim,
al’ si mi prvina.
naraštaju novi,
imam prošnju jednu,
sačuvajte vjerno
tu baštinu vrijednu.