VLAK BEZ VOZNOG REDA

Možda se nekome i danas to događa…

Ova priča Emila Cipara emitirana je 23. kolovoza 2012. godine na Hrvatskom radiju, u programu Glas Hrvatske, u emisiji Hrvatima izvan domovine a u spomen na Emila (u povodu njegova preranog odlaska) ponovljena je u eteru 16. listopada 2014. godine. Objavljena u knjizi “Ono malo duše” 2015. godine.

Iz naše arhive ...objavljeno 17.01. 2009. godine

Božić 2006. U prenatrpanom “Kadettu”, vozim se iz Remscheida prema Slavonskom Brodu.

Bezbroj puta vozio sam tu relaciju. Poznajem sva odmorišta, profil ceste, čak i osoblje u nekim restauracijama na putu. Znam koliko ću potrošiti benzina, gdje ću kontrolirati ulje …

Put kao i svi do tada, ali ipak je nešto što ga ovaj put čini iznimnim. Ovoga puta nema povratka, zapravo, to je povratak.

Vraćam se nakon tridesetčetiriipol godine kući. U Hrvatsku, u Slavoniju, u Brod, kako mi Brođani nazivamo Slavonski Brod. ZAUVIJEK!

Moj suputnik je pas Jack, koji se prije osam godina uvukao u naš život i postao članom obitelji

Na autocesti nema mnogo prometa i sjećanja naviru.Razgovaram sa psom, kojeg od mila nazivam Čuko, a to smijem samo ja.

Pričam mu kako je počelo to naše putovanje u neizvjesno, kada smo moja supruga i ja odlučili davne, 1973. krenuti „trbuhom za kruhom”. Zapravo, nikomu se nije išlo, ali morali smo. Tvornica „Oriolik” u kojoj smo do tada radili, nije se baš najbolje snašla u privrednim reformama, koje su se tada provodile i naše plaće kasnile su i do tri mjeseca. Trebali smo „stegnuti remen”, ali meni je tih priča bilo već dosta.

Moja supruga nije mogla „stiskati remen”, jer je bila trudna, pa smo odlučili tu fazu „stiskanja remena” provesti na „trulom Zapadu”, kako se to tada nazivalo.

Vjerovali smo da će to biti samo privremeno rješenje. Čak smo odredili i rok. Dvije, maksimalno tri godine i eto nas nazad. Nešto ćemo uštedjeti, riješiti stambeno pitanje i to je to, kako bi se to sada reklo.

Moj bratić, koji je već nekoliko godina radio u Meschedama u Njemačkoj ishodio mi je radni ugovor u kojem je u opisu radnoga mjesta stajalo: pomoćni radnik u ljevaonici lakih metala. Početna satnica -između 5 i 5,30 DEM. Valjda ću nekako izdržati.

DVA KUFERA I JEDNA PUTNA TORBA

Krenuli smo na put vlakom bez voznog reda.

To su bili vlakovi za odvoz radnika na privremeni rad. Naš je vlak bio posljednji te vrste, jer je Njemačka tada“zatvorila granice”, a nije se imalo više koga i odvoziti. Na kolodvoru ispraćaj, kakvi ispraćaji već jesu, u dva kufera i jednoj putnoj torbi sva naša imovina, u trbuhu moje supruge naš sin Krunoslav…

I što reći, osim da Onaj gore zna valjda što radi i da će se brinuti o nama. U Zagrebu nam se pridružilo još nekoliko vagona punih mladosti s juga.

Do Münchena smo bili vlak bez voznog reda, rasuta roba široke potrošnje, a onda smo se ukrcali u redovne vlakove Njemačkih željeznica i pojedinačno nastavili put do konačnih odredišta. Često smo presjedali, ali uvijek se našao netko tko je bio „pri ruci”.

Njemačka nas je dočekala hladna, kakva Njemačka u to doba godine već jest …i organizirana.

Dočekali su nas naši ljudi, koji su se “već snašli”. Branka i Zlatko Župančić iz Zagreba, koji su radili kao tumači u firmi, pomogli su mi da odmah dobijem radno mjesto koje je odgovaralo mojim kvalifikacijama, tako da ono pomoćni radnik… nije niti stupilo na snagu.

“Što bismo mi bez naših ljudi”, pomislio sam. Dio domovine na privremenom radu u inozemstvu.

Opet sam na putu iz Remscheida u Slavonski Brod. Na ulasku u Austriju kupujem video prijelaz kroz tunel. Službenik mi želi sretan Božić i pita: Hin und zurück?. Tamo i natrag?

Ne ovaj put samo tamo, samo hin.  Kako ću mu objasniti da je to zapravo: samo zurück, a hin je bilo davno, davno… Zapravo, onda nije bilo ni tunela ni cestarine, a ni auta, ni psa…

TAMO IZA ALPA NAŠA JE DOMOVINA

Čuko me opet gleda. Tumačim njegov pogled kao želju za kratkom šetnjom. Izlazimo u hladnu austrijsku noć.

Tamo iza Alpa je naša budućnost, naša domovina, u kojoj svi, čak i mala djeca govore hrvatski. Hoće li nam naša domovina doista biti domovina u kojoj ćemo se osjećati ugodno i sigurno.

Hladno mi je,ali nekako mi se ne žuri. Prvi put javljaju se sumnje. Hoće li mirovina biti isplaćivana na vrijeme, hoću li biti zdravstveno osiguran. Ono još samo da… je gotovo. Nema te slamke više za koju se možeš hvatati. U Njemačkoj sam se odjavio.

Nemam adresu, nemam stan, nemam žiro-račun. Imam jedan papir na kojem piše abgemeldet am 22. 12. 2006. Tim danom prestaje moj privremeni boravak u Njemačkoj, a hoće li novi u novoj staroj domovini biti tako sadržajan, to ćemo još vidjeti.

Znam što sam ostavio u Njemačkoj. Ona dva kufera i putna torba s početka dobili su društvo.

Nepoznavanje jezika završilo je onoga dana kada mi je Anđelka, žena moga bratića, rekla: “Pa ti jako dobro govoriš njemački, to je nemoguće za tako kratko vrijeme.”

Tek tada sam i ja shvatio da ja s kolegama razgovaram, ne samo o poslu, da pišem “Berichte” – izvještaje o učinjenom poslu, potpuno samostalno, da pratim dnevne događaje iz medija na njemačkom, i da se više ne čudim što svi govore njemački. A i kako bi drukčije.

Godine su prolazile. Išlo se na Urlaub, terorizirala rodbina glupim poklonima kupljenima na ljetnim rasprodajama, ali “što ćeš – ne moš’ doć prazni’ ruku”.

Htio bih skratiti priču i ne zamarati preko mjere ni vas ni Čuku. Godine blagostanja su prošle 1984.

Rak na želucu, operacija, odlazak u prijevremenu mirovinu, znatno smanjena primanja, natjerale su nas da počnemo od početka.

Žena se ponovno zaposlila, ja sam preuzeo kućne poslove, usput naučio ručne radove da ubijem vrijeme. O povratku nismo niti razmišljali jer bila je potrebna intenzivna liječnička njega. Potkraj osamdesetih osjećaju se promjene.

Hrvati u Njemačkoj počinju se okupljati i ja sam zamoljen od urednika Večernjeg lista da pratim te događaje i pišem o njima.

Imao sam novi zadatak, život počinje opet biti zanimljiv. Hrvati u Njemačkoj, kao i drugdje u svijetu, osjećaju da je došao čas. Nema dana da se negdje nešto ne događa. Želja je mnogo, mogućnosti male potencijal- nikakav.

Meni su osobno te godine donijele puno. Zanimljivi susreti, zanimljivi, važni i manje važni ljudi… Ali promjene su se događale i u Njemačkoj.

Kapitalizam je izgubio najgorega neprijatelja i nije se morao više prikazivati u najboljemu svjetlu. Socijalno-tržišno gospodarstvo izgubilo je pridjev socijalno. Proizvodnja se seli u jeftinije zemlje, mnogo ljudi ostaje bez posla. Dobri se tarifni ugovori zaobilaze, gube se svete vrijednosti, stvara se jaz među generacijama.

Moja, relativno sigurna mirovina ne prati rast životnih troškova i moja kupovna moć postaje sve manja. Žena je izgubila posao, svjetlo na kraju tunela polako se gasi. I tada, nakon dužeg razmišljanja, vaganja “za i protiv” pada odluka; vraćamo se! Kada? Što prije, to bolje.

GASTARBAJTER – JUGOŠVABO – HRVAT

Ponovno krećemo put Hrvatske. Noga jednostavno ne pritišće gas, ne ide mi se, ali tu je papir na kojem stoji abgemeldetam 22. 12. 2006.

U Njemačkoj nemam više ništa, čak ni ono samo još da…, a u Hrvatskoj nemam još ništa.

Na austrijsko-slovenskoj granici policajac pita: Zeleno karto mate? Imam negdje, imam i papir na kojem piše abgemeldet am…

Ali to njega, sigurno, ne zanima. Slovenija poslovično nije velika zemlja, što mi u ovom času ne odgovara.

Bar da je kô Rusija, ali što ćeš. Nisi “prešaltao u treću”, a već si u Hrvatskoj.

Granični prijelaz Macelj. Službenica sumnjičavo gleda pretrpani auto i komentira:

”Dobro ste natrpani?!”.

“Ah, znate… Vraćam se… Zapravo i…”

“E kad je tako, onda dobro došli i sretan put.”

Zar je to sve? Pripremio sam popis stvari koje vozim, ali nije bio potreban. Dobro došli i sretan put. I to je to.

Iako je do Slavonskog Broda još dobrih 250 kilometara, ja se nekako osjećam već kao kod kuće. U Krapini sam napunio rezervoar, prošetao s Ćukom, ali sad mi se žuri. Onaj papir na kojemu piše abgemeldet am 22. 12.2006. nije više bio jako važan.

Nisam znao što me čeka u životu, kao što to ne može nitko niti znati, ali sam bio siguran da neću imati teškoća u traženju novih sadržaja. Prvi put s toga putovanja nazvao sam ženu. Više ne znam što sam rekao, ali to je vjerojatno bilo ono: Sve je u redu, sve ide po planu, javit ću se kad stignem u Brod…

Hoće li doista biti sve u redu? Hoću li nakon toliko godina Hrvat-gastarbajter i Hrvat-jugošvabo moći biti…samo Hrvat?