MOŽETE BITI PONOSNI

Nezaboravne uspomene

Iz naše arhive/ objavljeno 13.07. 2013.

tekst i foto: Sonja Breljak

Netom, dok nastaje ovaj tekst, vratih se sa susreta folkloraša u Hrvatskoj zajednici. Bio je to prvi razgovor nakon njihova (a i moga s njima) povratka iz Đakova gdje su s kraja prošloga tjedna sudjelovali na Đakovačkim vezovima.

Malo razgovarali, diskutirali, izvlačili pouke, pravili planove …Lijepo bilo čuti poruku koju im je poslao Josip Vinkešević, profesor: – Možete biti ponosni na to što ste učinili za svoje društvo …

Bilo je lijepo sudjelovati u ovom projektu i iznutra a i sa strane promatrati sudionike i događaj. Osim toga, volim grupna putovanja.

Ostala ta sklonost još od djetinjstva kad sam često, puno i dugo putovala i naputovala se s bugojanskim zborom naziva “57 djevojčica i dječaka”. Prošli tada uzduž i poprijeko prostore bivše države, napjevali se, družili, učili suživotu i zajedničkom putovanju, organizaciji i disciplini a kad krenuše i preko granica, do susjedne Austrije ja bijah već na studiju u Sarajevu …

Eto, ovo putovanje s folklorašima Zajednice probudilo puno lijepih sjećanja. I omogućilo puno lijepih susreta.

Kao čaroban je ovaj naš Hrvatski glas i njegovo uredništvo, suradnici i čitatelji. I da sam pošla i u kojem drugom pravcu, recimo put Splita ili Zadra ili Zagreba, susrela bih isto tako puno dragih ljudi i kolega, suradnika i urednika. Ovako …početak doživljaja, odnosno prva stanica dolaska na Đakovačke vezove, za mene bijaše i prije Đakova. Valjalo je svratiti u Slavonski Brod. Ne bez razloga!

Kolega, suradnik i urednik Emil Cipar, pričekao je grupu iz Berlina na stajalištu Marsonija jug na autoputu, tako da putnici za Đakovo ne gube vrijeme. Tako ja posjetih Slavonski Brod prvi puta u životu. Upoznah i prepoznah brojne koje poznajem tek virtualno ili preko tekstova koje uređujem. Bilo je to u petak oko 11 sati. Nisam spavala skoro cijelu noć za putovanja od Berlina. Svejedno, dan u Brodu bio nezaboravan.

Počeo je u Bartolovcima gdje sam objedovala kod obitelji Ivković, upoznala Emilovu sestru Emiliju i nećakinje Zvonku i Dunju, osvježila se, popila kavu na terasi kojoj su ukras još zeleni grozdovi a pogled lijep kao s kakve razglednice, pomilovala suradnika Čuku koji se nije bunio radi mog posjeta (Ti došla bez kostiju?  E, šipak ću ti pisati više …prorežao je kroz zube Čuko …ili sam pogrešno načula, tko zna) i onda upoznala grad.

Moj kolega po peru i po uredničkim ovlastima, dobar je vodič. Zna što mene zanima. Zato je prva stanica Tadijin dom, mjesto gdje su smještene stvari, knjige, namještaj, predmeti iz ostavštine velikana hrvatskog pjesništva Dragutina Tadijanovića. Nauživah se.

Pa onda šetnja korzom, dodirnuh spomenik Ivane Brlić Mažuranić, posjetih brodsku knjižnicu …i završih na fišijadi uz Savu. Lijep bio zalazak sunca, iako je već kiša prijetila prekinuti natjecanje u spravljanju fiš paprikaša.

Meni bilo važno i da bacih pogled na zgradu gdje je živjela dobra baka iz Čukinih brojnih priča, da vidjeh dom naše teta Lize, da sretoh neke ljude koje poznajem iz Berlina. Bilo važno i lijepo susresti i kolege s brodskog portala sb plus jer neka od tih imena (istina ne i glavnog urednika kojeg upoznah glavom i bradom 🙂 ), često susrećemo i kao autore teksta ili komentatore i na našem portalu …

Redom, sretoh i upoznah ili prepoznah u ovom danu, osim kolege Cipara, sestre mu i nećakinja, još i „pola Broda“ …Lizu, Željka i Željka, Dajanu, Borku, Zvjezdanu, Dunju, Dariju, Ivana, Petra …Bio je  to lijep, ispunjen dan. A završio je pravim nevremenom, kišom “iz neba iz zemlje”, unatoč kojoj stigoh do Đakova upravo u večernjim satima kad je (nakon kiše) ispred katedrale započelo svečano otvaranje Đakovačkih vezova. Eto me opet u grupi!

Folkloraše Zajednice vodi Ankica Prskalo a društvo Damir Kozarić. –Reci Sonja, pa gdje su bili mikrofoni na svečanom otvaranju, nigdje niti jednoga a sve se tako dobro čuje? Pitaju tako sutradan naši folkloraši. E, pa sad, to organizatoru ne treba, tako se igrati s pley backom, posebno kad cijelom priredbom želi promovirati autentični, izvorni zvuk i ples a sam se autentičnosti ne pridržava. To je moja prva primjedba,

Druga se odnosi na neplaniranje rezervne varijante u slučaju lošeg vremena. Ovako, pošto je pala velika kiša već prvoga dana, sudionici bijahu u večernjim satima rastjerani s pozornice i u bjegu pod šatorom. A kiša slavonska pada li pada. I nema druge varijante za propušteni nastup. Nesreća. Bilo je to veliko razočarenje za sve sudionike.

Srećom, Vezovi traju i drugi dan. Nedjelja je, povorka gradom pa ples pred katedralom, pa nastup na pozornici nakon izvrsnih plesača i pjevača iz Novog Zelanda i Bosne i Hercegovine …Evo, sad su naši na redu …neće valjda onaj oblak ovamo …razmišljamo naglas puni tihe strepnje. Srećom, nije padalo, pa program bi moguće privesti kraju. I zadovoljno krenuti kući u Berlin.

Lijepe susrete mi omogući ovo putovanje …sestrična Marija i njena prijateljica navratile iz Osijeka, naš kolumnist Antonio potegao iz Donjih Andrijevaca, došli i naši tamburaši iz “Fijakera” …

Nezaboravno je bilo u Đakovu s folklorašima Zajednice. – Bili smo kao učenici na kakvom školskom putovanju, velim i na sastanku folklora. Pohvalih. Zahvalih. Saslušah razmišljanja, planove. S pravom je rekao profesor s početka ove priče:- Možete biti ponosni na to što ste učinili za svoje društvo …

I ja sam ponosna na to da je naš Hrvatski glas pratio ovo putovanje. I usto vrlo sretna radi susreta s kolegama u Brodu, posjeta Đakovu, sudjelovanja na Vezovima. Sve je bilo lijepo. Nezaboravno. Unatoč kiši. I s kišom.

Ponovilo se!