O slučaju u kninskoj bolnici …
piše: Dražen Radman
U našem dnevnom tisku od prije nekoliko dana izašao je naslov ”Ostala bez posla u kninskoj bolnici: Dali su mi otkaz jer nisam pristala sudjelovati u pobačaju”, u kojem se navodi kako je primalja Jaga Stojak dobila otkaz zbog neasistiranja pri izvođenju pobačaja.
Naime, gđa Stojak je odbila sudjelovati pri spomenutom činu zbog priziva savjesti, tj. zbog stava da život treba štititi od trenutka začeća pa nadalje te kako pobačaj znači smrt jednog djeteta koje je imalo pravo biti rođeno.
Ono što me ponukalo na reagiranje jesu dva ‘detalja’ iz navedenog slučaja. Prvo, ako je točno kako je nad gđom Stojak vršen mobing, u vidu ‘ponižavanja, izrugivanja, distanciranja, optužbi za nerad, preporuke da se bavi frizerstvom ili kuharstvom kad već ne želi sudjelovati pri činu pobačaja’ i sl., onda je takvo ponašanje daleko od etičnog, ako etičnost nekome uopće još nešto znači.
Štoviše, rekao bih, takvo ponašanje smatram vrlo niskim i pokvarenim. Ako netko poput gđe Stojak vjeruje u istinu da je pobačaj nasilno prekidanje života nevinog djeteta u majčinoj utrobi, onda takvo uvjerenje treba barem poštivati pa ‘obavljati zahvate’ s onim liječnicima i primaljama koji u tome ne vide neki veći problem, a ne nekog diskreditirati i omalovažavati zbog svog uvjerenja.
Ako pak netko vjeruje (?) da začeto dijete nije dijete ukoliko ima nepunih mjesec, dva ili tri dana te da je u redu ukloniti ‘neželjeno tkivo’ (zbog želje majke, oca ili nekog trećeg), postavlja se pitanje zašto toliko strasti da se ‘makne’ onaj koji misli drugačije, tj. koji misli da je pobačaj veliko zlo?
Da nije možda u pitanju glas savjesti koji se pojavljuje, u ovom slučaju kroz gđu Stojak?
Jer taj glas možda poručuje onima koji to čine, upravo ovo: ‘Ej, ljudi, što to radite? Pa znate i sami da na tako okrutan način ubijate još nerođeno biće! Zar mislite da nećete negdje odgovarati za svaki takav čin?’
A kad je u pitanju glas savjesti, onda s njim čovjek može učiniti samo dvije stvari: ili ga poslušati te poduzeti konkretne korake u skladu sa spomenutim glasom; ili ga pak pokušati ušutkati na bilo koji način.
Naime, ako glasa savjesti nema, onda ne postoji ni problem. Onda zaista možemo činiti ono što hoćemo, ono što smo se dogovorili da je u redu, tj. ono što je ‘praktično’ ili čak ‘profitno’.
No, nisam siguran da je itko uspio sasvim prevariti svoju savjest. Ona ga, prije ili kasnije, vješto sustigne. Čovjek kad tad plati svoj dug ako se na vrijeme ne otrijezni.
Druga stvar o kojoj sam htio kazati poneku riječ jest izjava gđe Stojak: ”Mnoge me kolegice i glavne sestre više nisu ni pozdravljale, pravile su se da me ne vide, no izdržala sam zbog divnih i poštenih liječnika koji su vidjeli što mi rade i podržavali me onako ispotiha.”
Ukratko, moje pitanje je: Zašto ti divni i pošteni liječnici nisu otvoreno stali na stranu gđe Stojak?
Gospodo, ako zaista vjerujete da gđa Stojak nije kriva, odnosno ako vjerujete u opravdanost priziva savjesti, onda je Vaša dužnost ustati glasno (a ne potiho) za ono što vjerujete da je ispravno. Nije dovoljno samo slijegati ramenima ili imati sućutan izraz lica pri susretu s vašom (bivšom) kolegicom.
Vi ste ljudi koji se bave posebnim zanimanjem u kojem humanost treba biti uzvišen pojam. A kad je nešto uzvišeno, onda vrijedi (barem ponekad) biti glasan i jasan, a ne potih ili skrovit zbog sigurnosti ‘svoga posla’. Ako vjerujete da je Vašoj kolegici nanesena nepravda, poduzmite nešto. Vjerujte, ništa Vam se strašno neće dogoditi. Naprotiv. Ovdje vrijedi napomenuti da kad nitko ne staje na stranu nepravedno povrijeđenih, onda iskvarenost uzima još više maha.
Na koncu, znam da se ljudi u našem društvu prečesto brinu samo za ‘svoju kožu’, a prerijetko za svoju dušu.
Što je od to dvoje važnije?
Odgovor svatko za sebe treba dati pred zrcalom svoje savjesti. Odgovoriti treba glasno, a ne potiho. Tako da svatko za sebe zna gdje se nalazi i kojim to putem ide.
”Jer ti si moje stvorio bubrege, satkao me u krilu majčinu.
Hvala ti što sam stvoren tako čudesno, što su djela tvoja predivna.
Dušu moju si do dna poznavao, kosti moje ne bjehu ti sakrite
dok nastajah u tajnosti, otkan u dubini zemlje.” (Psalam 139:13-14)