O, TE LJEPOTE

Iz naše arhive/ objavljeno 21.05.2014.

Na roditeljski u Pariz …2. dio

tekst i foto: Sonja Breljak
Pariz/Kako smo naivno pristali na duuugu šetnju francuskom metropolom već prvog dana.

-Ma to je tu blizu, ulicom pravo, kroz par četvrti, do Seine, i eto vas kod Ajfelovog tornja, uputila nas Anja.

Sad, već kod buđenja u drugom jutru u Parizu, osjetimo kako smo dan prije pretjerali sa šetnjom pa mlađu kćerku Michaelu i mene prilično bole noge. A ima se hodati i uzbrdo i nizbrdo, takav je grad.

No, za ovako jedinstvenu prigodu, jer tko zna kad će nam se opet otvoriti mogućnost za posjet Parizu, vrijedi biti i umoran.

Drugi dan. Starija kćerka se budi vrlo rano jer predaje seminarski rad na Sorboni. Naš današnji zadatak je u međuvremenu dok je ona zauzeta, otići do tržnice na glavnom trgu četvrti Bellewille, kupiti voća i povrća, jer obje moje kćerke ne jedu meso, pa se zaputiti u novu avanturu zvanu: Luvr.

Tržnica. Muka za to, pa toga imamo i mi u svakom gradu. E, da. Ova, pariška koju posjetismo, stvarno je posebna. Pod vedrim nebom, dva puta tjedno, utorkom i petkom. Bogato snabdjevena, voća i povrća sortiranog i ulaštenog u izobilju, ribe, mesa, slastica, razne robe, kućnih potrepština. Svega.

Tržnicu, od početka do kraj ulice, drže migranti, većinom Arapi. Francuski jezik vlada gradom. Svi govore francuski, i većinom samo francuski. Identifikacija s jezikom kao dijelom francuske kulture je potpuna. Samo, ovdje, na ovakvim i sličnim tržnicama, kao u kakvom izoliranom, jezičnom i kulturnom prostoru vladaju drugi i drukčiji. Dozivaju se kupci, reklamira roba na svim mogućim jezicima.

E, što se nakupovasmo voća i povrća za desetak eura. Tržnica  nije skupa. Vraćamo se u našu Ulicu mora. I putem smo svjedoci prometnog kolapsa. Ulica je sužena radi tržnice. Jedan vozač, točnije vozačica pokušava proći trakom za one iz suprotnog smjera. Dva automobila sučelice jedan prema drugome. Netko mora popustiti. Promet u zastoju. Svi pritišću sirenu. Kolaps. A gospođa izlazi iz automobila, udara rukama po drugom, prijeti, slika auto mobitelom, vraća se u svoj, telefonira, gestikulira, viče, a onda konačno, nakon pola sata, upali automobil i preustroji se u traku njena smjera. Ah, Francuzi su stvarno temperamentni, ili barem temperamentniji od Nijemaca i nas koji živimo u Njemačkoj.

Dakle, voće i povrće kupljeno. Zajedno ćemo kuhati nas tri u maloj kuhinji ljubazne Benedikt. Ona i dijete su došli iz Perua, odakle je njen suprug i otac šestogodišnje Chanse. Njihovu kuću u Peruu je odnijela poplava, suprug je ostao tamo a ona i dijete su u stanu njenih roditelja koji djelomice izdaje te od toga živi. Benedikt je filmska redateljica a tu je, veli, u Francuskoj, velika konkurencija, treba imati kapital, imati vremena, poznavati prave ljude. Nije tako samo u Parizu, mislim.

Petak je. Pred nama je dan za umjetnost. Trebamo se u 13 sati naći s Anjom ispred muzeja Luvr ili izvorno: Le Louvre.  Danas smo malo mudrije. A i poznajemo grad. Kako i ne bi kad smo ga dan prije uzduž prepješačili. E, baš zbog toga ćemo danas samo podzemnom željeznicom. Pred Luvrom je gomila svijeta. Iznad je moderna, staklena piramida, svojevrsni ulaz u muzej a slična (manja), obrnuto okrenuta je i u podzemlju.

Nekadašnja utvrda, vojna zona obrane grada, postala je jedan od najposjećenijih muzeja u svijetu. Otvoren je sve dane osim utorka. Ulaz u muzej je 12 eura. To naravno platih ja, kćerkama, odnosno svima mlađima od 25 godina, ulaz u Luvr, kao i sve muzeje u gradu, je besplatan. Živjela takva odluka gradskih otaca Pariza! Tako mladi imaju mogućnost obilaziti Luvr i više puta. Tako čini i moja kćerka. Dolazi, više puta i ciljano.

Luvr i njegovo blago, stvarno su impozantni: Orijentalna zbirka, egipatske starine, Grčka, Rimsko carstvo, islamska umjetnost, grafike, slike, skulpture, umjetnost Azije, Afrike, Južne i sjeverne Amerike …o, Bože, tko to može obići odjednom. Luvr je podjeljen u tri krila: Denon, Richelieu i Sully.

Obilazimo, divimo se, zastajemo, gledamo, komentiramo. U muzeju je vruće i suh je zrak. Anja, koja uvijek i sve radi po svome, a ima i pravo, izula je cipele pa lagano tapka po lijepom muzejskom parketu. Nas dvije koje imamo bolove u nogama i više mislimo o tome šta će svi drugi, koji su u cipelama, reći, ne izuvamo se. E, blago Anji, njen duh je širok i jak.

Dakle, šetamo nas tri Luvrom. U krilu Denon, posjećujemo i Mona Lizu, slavnu sliku oko koje je gomila svijeta. Okej, čudan je, zagonetan osmjeh u Mona Lize. I to je sve. Slika je iza stakla, može se gledati samo s više metara udaljenosti. Izgleda poput vrapca među kanarincima. Ili poput vrapca u kavezu. Pa to privlači pozornost. U muzeju je dozvoljeno fotografiranje bez blica pa koristimo prigodu uhvatiti barem djelomice te ljepote i nevjerojatne plodove ljudskog  uma i duha.

Mene se naviše dojmila slika majstora Girodet-Trioson, naslova: Le Dulege, Poplava. Možete ju pogledati u foto albumu. Na njoj čovjek, užasnuta izraza lica, pokušava rukama zadržati starca, ženu, djecu, spasiti od pada, od poplave. Kako simbolično dok me sustižu vijesti o poplavama u našim krajevima. Dugo razgledamo ovu sliku, ona je naša ljubimica među viđenim umjetninama. A obišli smo tek djelić toga.
-Ja obilazim Luvr ciljano, više puta, uvijek prije odlučim što ću gledati, veli starija kćerka. Eto, morati ćemo opet doći.

Poslije Luvra, odvezosmo se do Seine pa prošetasmo do crkve Notre Dam.

Notre Dame de Paris ili samo Notre-Dame je katedrala posvećena Blaženoj Djevici Mariji( u prijevodu Naša gospa od Pariza) sagrađena u visokogotičkom stilu na otoku Île de la Cité na rijeci Seini u Parizu. Gradnja katedrale Notre-Dame de Pariz započinje 1163. godine za vrijeme biskupa Mauricea de Sullyja, a dovršena je tek 1345. godine kao prvo remek-djelo gotičke umjetnosti. Ističe se simetričnošću i uravnoteženošću arhitektonskih elemenata. Njezina prostranost, savršena uravnoteženost pročelja, elegancija njenih kontrafora, savršenstvo  vitraža, potpuno opravdavaju njezin status “najpopularnije” crkve u Francuskoj. Katedrala je petobrodna, duga je 130 m široka 48, a visoka 36 m, opisuje sveznajuća wikipedija.

E, tako, u toplu danu, a takvo vrijeme nas je pratilo sve dane, stigosmo pred ovu ljepoticu. Predivno pročelje, neponovljiva arhitektura, skoro nježne, filigranske izrade vanjskih ukrasa. Ulaz u crkvu se ne naplaćuje. Unutra je svježe. I puno ljudi. –Molitva je, molimo tišinu, piše kod ulaza. I tišina je. Neki obilaze kipove, šeću duž crkve, fotografiraju, drugi se klečući mole. I nitko nikome ne smeta. Zapalih svijeću za naše pokojne. I ponesoh jednu za uspomenu. Na njoj je Marijin lik. U naručju joj Isus. Piše: Chathedrale Notre Dame de Pariz.

Lijepo smo proveli ovaj drugi dan u Parizu. Posvetili ga ljepoti, užitku duha. Završavamo ga “doma”, u četvrti Bellewille. U jednom od brojnih kafića. A svaki je poseban. Ovaj bira starija kćerka, to je mjesto gdje češće dolazi. Unutrašnjost poput kakva privatna  prostora, s predmetima skupljenim posvuda, zvuci gitare, ugodna melodija francuskog jezika oko nas.

Noć je topla poput ljetne. Još jedan, posljednji  pariški dan je pred nama. Treba smisliti kuda, kamo …A opet, dovoljno je, u tišini ove pariške sobe, osluhnuti disanje mojih kćeri, s osmjehim se prisjetiti kako smo zajedno kuhale, jele, šetale, smijale se …i znati da je cilj putovanja u Pariz, dao najljepše  plodove. Plodove ljubavi.