PUT U DRUGI SVIJET

IZ NOVINARSKE BILJEŽNICE
piše: Sonja Breljak

Tisuću i četiri stotine kilometara je iza nas. Dug put. Sve do prijelaza iz Slovenije u Hrvatsku i nema graničnih punktova  na kojima se pregledaju putni dokumenti. A onda odatle prelazimo  svako malo, preko ove pa preko one granice, iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu pa iz Bosne i Hercegovine u Hrvatsku. I tako i po više puta. Tamo i ovamo.

Ma šta je nama ovo trebalo, progovaram kao i obično posljednjih godina, negdje na polovici puta. Kome i kamo idemo?! Vrućina poklopila sve predjele, granične prijelaze i zemlje. Temperatura se penje i do 38. podioka.
Iako običavamo putovati ranim jutrom i preko dana, ove prigode, radi velikih vrućina, odlučismo se na putovanje noću. Mislimo, hladnije, ugodnije, djeca će spavati pa će i put proći lakše i jednostavnije. Pa opet, ni to nije rješenje bez mane.
Prvi dio putovanja, onaj do Zagreba, jednostavniji je, brži i uređeniji. Nastavak  slijedi obično drugoga dana. Onda  plodne predjele slavonske ravnice, zamijenu šumoviti pejzaži Bosne i Hercegovine, kanjon Vrbasa što vijuga od Banja Luke pa sve do rodnog Bugojna, teži putovi i lošije ceste. Granicu obično prelazimo kod Gradiške. No, ovoga puta načinismo iznimku, pa nas put nakon što svratismo kod berlinskih poznanika, obitelji Matijašević u Sytružac kod  Popovače,  odvede preko Novske i Jasenovca. Po prvi puta nastavismo preko Prijedora i Banjaluke, pokraj stare i nove crkve Svetom Ivi u Podmilačju kod Jajca da bi u kasnim, već noćnim satima, ušli, takozvanim  tranzitnim putem, u Bugojno. Bacimo pogled na zgradu policije. Piše: “Svi smo mi Tarik. Građani Bugojna“.
I cvijeće, I poruke. Zgrada je ogoljena poput kostura. Obnavlja se. Naime, u nedavnoj eksploziji sasvim je uništena. Bilo je mrtvih i ranjenih. Krivih i uhićenih. Sad, vele, ponovno stižu prijetnje i dojave ekstremista I vjerskih fanatika, kako će slično proći i crkva, džamija, ulice, ljudi… na žalost, bosanskohercegovačka svakidašnjica.

Kako god, kraj ove  bugojanske “opomene”, prolazimo  u gluho doba noći. I dokopavamo se poznatih  vrata, na šestom, skoro potpuno pustom  katu, ulice, nama stranog, poslijeratnog naziva -“Sultan Ahmedova”, koji i svoje ostale stanare, upravo  poput nas, vidi od ljeta do ljeta.
Praznina.
Kamo i kome idemo?
Čudili se naši njemački poznanici da sve godišnje odmore provodimo na, manje više sličan, način.  Da tolike kilometre prelazimo, idući svugdje i nigdje, po djelić svojih uspomena, sklapajući u cjelinu, nevidljive, raspadnute  komadiće nas i naših života. Otvorimo vrata pustih staanova. Gledamo stare, požutjele  fotografije. Obiđemo osamljene nadgrobne spomenike, posjetimo ostarjele rođake, otuđene prijatelje, kimnemo glavom poznanicima, susretnemo pogledom one koje i ne volimo, obilježimo obljetnice, svetkovine, svetog Iliju, Veliku Gospu…
Zašto to činimo?- pitaju berlinski poznanici. Pa to je naporno. I košta. Za tako potrošeni  novac možemo bilo gdje provesti ugodan godišnji odmor, sugeriraju nam. Čemu?-pitaju. Čemu?-pitamo. I ja gledam. Razmišljam.  Roditelji poumirali, bliži rođaci otselili.
Stvarno, sve je drukčije. Smanjile se ulice. Ili su se proširili naši vidici. Ljudi nisu isti. Ili smo se i mi promijenili. Sve nekako usko, tijesno. Ili su narasla naša djeca. Sad se i njihova pitanja priključila našim podsjećanjima. Kad je, što je, kome je, zašto je, kad smo…???
Tome nema kraja. Treba zadovoljiti znatiželju, popuniti praznine. I mladi se traže. I poput nas sklapaju svoje slike o sebi  i drugima. O svijetu i vremenu u kojemu žive.
I zato idemo. Još ove godine, govorimo, kao i prošle ili i onu godinu prije nje. I onda opet načinimo…načinit ćemo… opširne pripreme. I krenemo… krenut ćemo… na  dugo putovanje. Put u  naš drugi svijet.