PUT U DRUGI SVIJET

IZ NOVINARSKE BILJEŽNICE
piše: Sonja Breljak

Tisuću i četiri stotine kilometara je iza nas. Dug put. Sve do prijelaza iz Slovenije u Hrvatsku i nema graničnih punktova  na kojima se pregledaju putni dokumenti. A onda odatle prelazimo  svako malo, preko ove pa preko one granice, iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu pa iz Bosne i Hercegovine u Hrvatsku. I tako i po više puta. Tamo i ovamo.

Ma šta je nama ovo trebalo, progovaram kao i obično posljednjih godina, negdje na polovici puta. Kome i kamo idemo?! Vrućina poklopila sve predjele, granične prijelaze i zemlje. Temperatura se penje i do 38. podioka.
Iako običavamo putovati ranim jutrom i preko dana, ove prigode, radi velikih vrućina, odlučismo se na putovanje noću. Mislimo, hladnije, ugodnije, djeca će spavati pa će i put proći lakše i jednostavnije. Pa opet, ni to nije rješenje bez mane.
Prvi dio putovanja, onaj do Zagreba, jednostavniji je, brži i uređeniji. Nastavak  slijedi obično drugoga dana. Onda  plodne predjele slavonske ravnice, zamijenu šumoviti pejzaži Bosne i Hercegovine, kanjon Vrbasa što vijuga od Banja Luke pa sve do rodnog Bugojna, teži putovi i lošije ceste. Granicu obično prelazimo kod Gradiške. No, ovoga puta načinismo iznimku, pa nas put nakon što svratismo kod berlinskih poznanika, obitelji Matijašević u Sytružac kod  Popovače,  odvede preko Novske i Jasenovca. Po prvi puta nastavismo preko Prijedora i Banjaluke, pokraj stare i nove crkve Svetom Ivi u Podmilačju kod Jajca da bi u kasnim, već noćnim satima, ušli, takozvanim  tranzitnim putem, u Bugojno. Bacimo pogled na zgradu policije. Piše: “Svi smo mi Tarik. Građani Bugojna“.
I cvijeće, I poruke. Zgrada je ogoljena poput kostura. Obnavlja se. Naime, u nedavnoj eksploziji sasvim je uništena. Bilo je mrtvih i ranjenih. Krivih i uhićenih. Sad, vele, ponovno stižu prijetnje i dojave ekstremista I vjerskih fanatika, kako će slično proći i crkva, džamija, ulice, ljudi… na žalost, bosanskohercegovačka svakidašnjica.

Kako god, kraj ove  bugojanske “opomene”, prolazimo  u gluho doba noći. I dokopavamo se poznatih  vrata, na šestom, skoro potpuno pustom  katu, ulice, nama stranog, poslijeratnog naziva -“Sultan Ahmedova”, koji i svoje ostale stanare, upravo  poput nas, vidi od ljeta do ljeta.
Praznina.
Kamo i kome idemo?
Čudili se naši njemački poznanici da sve godišnje odmore provodimo na, manje više sličan, način.  Da tolike kilometre prelazimo, idući svugdje i nigdje, po djelić svojih uspomena, sklapajući u cjelinu, nevidljive, raspadnute  komadiće nas i naših života. Otvorimo vrata pustih staanova. Gledamo stare, požutjele  fotografije. Obiđemo osamljene nadgrobne spomenike, posjetimo ostarjele rođake, otuđene prijatelje, kimnemo glavom poznanicima, susretnemo pogledom one koje i ne volimo, obilježimo obljetnice, svetkovine, svetog Iliju, Veliku Gospu…
Zašto to činimo?- pitaju berlinski poznanici. Pa to je naporno. I košta. Za tako potrošeni  novac možemo bilo gdje provesti ugodan godišnji odmor, sugeriraju nam. Čemu?-pitaju. Čemu?-pitamo. I ja gledam. Razmišljam.  Roditelji poumirali, bliži rođaci otselili.
Stvarno, sve je drukčije. Smanjile se ulice. Ili su se proširili naši vidici. Ljudi nisu isti. Ili smo se i mi promijenili. Sve nekako usko, tijesno. Ili su narasla naša djeca. Sad se i njihova pitanja priključila našim podsjećanjima. Kad je, što je, kome je, zašto je, kad smo…???
Tome nema kraja. Treba zadovoljiti znatiželju, popuniti praznine. I mladi se traže. I poput nas sklapaju svoje slike o sebi  i drugima. O svijetu i vremenu u kojemu žive.
I zato idemo. Još ove godine, govorimo, kao i prošle ili i onu godinu prije nje. I onda opet načinimo…načinit ćemo… opširne pripreme. I krenemo… krenut ćemo… na  dugo putovanje. Put u  naš drugi svijet.

0 0 votes
Article Rating

Related Post

Subscribe
Notify of
guest
3 Comments
Newest
Oldest Most Voted
Inline Feedbacks
View all comments
Mirela
Mirela
13 years ago

Heimatlose Flügel
Hast dus schon gesehen,
– Wenn die Schwalbe wiederkehrt
Aus des Südens Sonne,
Und sie sieht ihr Nest verheert:
Wie sie einer armen
Seele gleich ums Plätzchen schwirrt
Und mit heimatlosem
Flügel an der Stätte irrt?

Heimatlose Flügel –
Giebts ein Leiden noch so gross?
Mögst du, Menschenkind, nie fühlen,
Dass du heimkehrst heimatlos!

Karl Ernst Knodt
Aus der Sammlung Heimweh

Gost
Gost
13 years ago

Lijepo…i ja pokusavam spojiti moja “dva zivota”…

n
n
13 years ago

ides tamo gdje te srce vuce, ne pitaj se cemu; idi.

Kad dodje vrijeme da ides na “ugodan” odmor , ici ces.

al pitat ces se uvijek….

Kao i mi, neki!

Pozdrav