Prelijepa večer s “Wellebitom”
tekst i foto: Sonja Breljak
Berlin/ –Pa dobro kud ćeš takva bolesna, pita suprug kad se na vrhuncu prehlade, sa svim znacima koji uz to idu, spremih uvečer izaći. –A moram, obećala sam k “Wellebitu”. I tako, put pod noge pa što autobusom i što podzemnom željeznicom, i eto me do stanice Alt-Tegel gdje u restoranu “Zum Kegel” već više decenija svakog četvrtka uvečer svoje probe održava “Tambouraschen Chor Wellebit 1902”.
Ovonedjeljna proba namjenjena je hrvatskim ljubiteljima glazbe. S razlogom. Wellebit je orkestar kojeg hrvatsko ime, boje, znaci i sadržaj, ne napuštaju još od vremena osnivanja, daleke 1902. godine kada je njegov osnivač, Hrvat, Ličanin Franz Krznar ideju o osnivanju tamburaškog sastava u sred Berlina, sproveo u djelu, donijevši iz Zagreba prve instrumente i notne bilježnice. Na tim instrumentima i iz tih notnih bilježnica, između ostalog, i danas svira Wellebit.
Kao da je mogao znati Franz Krznar kakve će posljedice, kakve divne tragove ostaviti njegov čin. Tako se je i nama danas pitati i porazmisliti, poučeni i ovim primjerom, kakve će tragove ostaviti naši postupci i djela, na neke druge generacije.
Dakle, obećah na ovu večer za hrvatske ljubitelje glazbe, doći s pet-šest prijatelja, pa tako i bi. Stigli su oni i prije mene – Ivan, Mira, Ankica, Nada, Željko, Petar …lijepo je bilo vidjeti nas u društvu Nijemaca. Potpuno ispunjena mala prostorija u “Zum Kegel”. Uhvatili se svi ispod ruku i plešu na stolicama, njišu se u ritmu glazbe. Wellebit svira a pjeva vokalna solistica, naša Đurđa Brozičević.
Nižu se poput bisera predivni hrvatski napjevi: Potočić maleni, Slušaj mati, Vesela je Šokadija, Crven ti rubac, Dalmatinka, Gdje si da si moj golube, Falile se Kaštelanke, Ako zora ne svane, U ranu zoru, Marijana …i još dosta toga, mađarskog, rumunjskog, njemačkog …Predivna večer!
Pozdravih se s voditeljom Wellebita Horstom Buddeom. Poznajemo se još od dvije tisućite godine kad se sretosmo i upoznasmo u Muzeju europske kulture u Dahlemu gdje biješe organiziran Tjedan hrvatske kulture. Od tada do danas često smo se sretali na koncertima ili ovakvim večerima. Na inicijativu našeg urednika, pokojnog kolege Emila Cipara i uz moju fotografijju, Wellebit je stigao i u Hrvatski tamburaški brevijar, knjigu o tamburi i tamburašima maestra Mihaela Ferića. Tako se upisaše i u hrvatsku povijest ovog instrumenta gdje im je i stvarno mjesto.
-Pa dajte mi imena svih članova orkestra, zamolih voditelja “Wellebita”. Sve su to meni dobro poznata lica od kojih nekima znam i imena. Pa evo ih, Wellebit, naši prijatelji s kojima rado zajedno zapjevasmo i “Gut wieder hier zu sein – gut euch zu sehn” i “Oj, ti vilo Velebita”:
Horst Budde, Kurt Budde, Lothar Scholz, Henning Witt, Rohsan Dünder, Martin Bohn, Heinz Kangowski, Annette Gimbott, Eveline Liebau, Wolfgang Liebau, Manfred Mayer, Bärbel Suchland, Eva Schmiedchen, Ursula Kieper i Brigitte Gröger. Uz njih često pjevaju i Milica Kraeft i Đurđa Brozičević.
Vrijedi zabilježiti njihova imena. Hrvatsku kulturu, melodiju, riječi i povijest nose i šire bez zadrške, na najljepši mogući način. I još sanjaju kako će jednoga dana to što rade konačno pokazati i gdjegod u Hrvatskoj.
Narodna mudrost kaže: Ono o čemu se priča, il´ je bilo il´ će jednom biti. Eto!