GDJE NAS SVE IMA

Piše: Majda Ivković, urednica u emisiji „Hrvatima izvan domovine“ Hrvatskog radija

Poštovani posjetitelji i kolege portala Hrvatski glas Berlin,
u ovim adventskim danima, i mi u domovini dobili smo prigodu doznati više o životu hrvatskih iseljenika u svijetu. Naime, u  sklopu Dana Hrvatske matice iseljenika u Vukovarsko-srijemskoj županiji, do 18.prosinca održani su različiti skupovi, predavanja i projekcije filmova o iseljeničkim temama.

Hrvatsku već oko stoljeće i pol karakterizira proces iseljavanja koji je bio uzrokovan ekonomskim i političkim razlozima. Iako su proteklih nekoliko desetljeća hrvatski demografi i povjesničari pokušavali doći do barem približnog broja naših ljudi koji su u tom razdoblju napustili domovinu, točan broj i dalje teško je utvrditi.

Na predavanjima u Vukovaru, gradu koji je i sam u Domovinskome ratu doživio demografsku katastrofu, zastrašujuće je zvučao podatak da je, od osamdesetih godina devetnaestog stoljeća do danas, Hrvatsku napustilo oko dva i pol milijuna ljudi.

Do današnjih dana održala se tendencija  iseljavanja uglavnom mlađeg  stanovništva  koje je reprodukcijski  i  radno najvitalnije. Teško je procijeniti i koliko je naših ljudi iselilo u svijet od 1991. godine do danas. Prof. dr. Dražen Živić, viši znanstveni suradnik u Institutu društvenih znanosti “Ivo Pilar”, podružnica Vukovar, smatra kako je ratni vihor raselio po svijetu više od dvjesto tisuća naših ljudi.

U posljednjih dvadeset godina, izgubili smo, dakle, cijeli jedan grad. Hoćemo li postati nova Irska, zapitao se profesor Živić, podsjećajući kako unatoč poraznim demografskim podacima, prave populacijske strategije, kao država, još nemamo.

Naime, u proteklih deset godina, država je donijela dva dokumenta koji  bi trebali potaknuti demografski rast, no tek tri mjere aktivno se provode. To su dječji doplatak, porodiljni dopust i rodiljna naknada. Kako demografski i dalje idemo nizbrdo, očito, to nije dovoljno.

Tek će radikalne promjene u politici stambenog zbrinjavanja, u politici zapošljavanja i porezne olakšice na djecu, pomaknuti stvari s mrtve točke.  Europske države prakticiraju različite modele i tih i drugih javnih politika koje moraju biti u službi populacijske politike. Samo nam treba dobra volja, poruka je koja nam ovih adventskih dana stiže iz Vukovara!

A da su naši ljudi, u potrazi za boljim životom, kroz povijest radili poslove i živjeli životom na koji bi rijetki među nama danas pristali, svjedoči priča koju izdvajamo za Vas, poštovani čitatelji portala Hrvatski glas Berlin.

U sklopu Dana Hrvatske matice iseljenika u Vukovarsko-srijemskoj županiji, tamošnja je publika  imala prigodu vidjeti i dokumentarni film Hrvatske radiotelevizije pod nazivom “Za srećom na kraj svijeta”, snimljen 2010. godine u Australiji. Scenaristica i redateljica filma Ljiljana Mandić tom je prigodom prošloga tjedna bila gošća Prvog programa Hrvatskoga radija i Međunarodnog programa “Glas Hrvatske” u emisiji  “Hrvatima izvan domovine”.

U toj fascinantnoj priči o kopačima opala u pustinji Australije, doznajemo kako je želja za boljim životom naše ljude odvela u okrutnu i gotovo beživotnu  pustinju u kojoj su mnogi doista pronašli sreću i priliku za novi život.

Još od polovice dvadesetoga stoljeća, Hrvati odlaze u područje oko gradića Coober  Pedy, smještenom oko 850 km sjeverno od grada Adelaide. Na tom je području,  1915. godine, slučajno iskopan prvi opal u svijetu. Radi se o dragom kamenu koji , zahvaljujući bogatom prirodnom spektru boja, često postiže cijenu višu od cijene dijamanta.

Doznajemo i podatak  da je u tom području iskopan i drugi po veličini grumen zlata na svijetu, težak  oko 69 kg. Priče o El Doradu ili “obećanoj zemlji”, odvele su u prošlome stoljeću tisuće Hrvata na australski kontinent.

Samo oni  najhrabriji, s najviše avanturizma u sebi, zaputili su se u dubine pustinje. Za tek 50 australskih dolara godišnje, mogli su dobiti svoj komadić pustinjske zemlje od pedeset četvornih metara. U pustoši i pijesku koji se danju zagrije i do 50 stupnjeva, naši ljudi, uglavnom doseljenici iz Dalmacije, ustrajno su tražili svoj kamen sreće.

Nekima je uspjelo, mnogima ne.

Kako bi opstali u okrutnim uvjetima australske pustinje, na visokim dnevnim temperaturama i u naletima muha, počeli su graditi nastambe pod zemljom, u napuštenim rudarskim oknima. Takvih je bilo bezbroj; život se preselio u podzemlje, a pjeskovita površina, desetljećima kasnije, ostala  je izrezbarena ljudskim krtičnjacima.

Trajni je to podsjetnik na tisuće avanturista koji su novi život pronašli  u podzemnome svijetu australske pustinje. Cjelodnevna iskopavanja u podzemnim kanalima širine ljudskoga tijela, privikavala su naše sunarodnjake na život pod zemljom; ogrubjele ruke i umorne oči desetljećima nisu odavale glavnu dilemu u njihovim srcima: vratiti se praznih ruku u Melbourne, Perth,… ili ostati u podzemnoj nastambi, živ zakopan i po trideset metara ispod razine pustinjske zemlje.

Godine su prolazile i rudari su došli na ideju da svoj privremeni dom stvore u tom kamenu; dnevna soba na razini je zemlje, a spavaće sobe, mnogo dublje, na nižim razinama. Novi život, daleko od danjega svjetla, s namještajem i uspomenama iz staroga kraja.

Umjetno cvijeće, slike Bogorodice i Posljednje večere, fotografije djece koja su davno otišla u gradove, fotografije rodbine koja njihov podzemni svijet nikad nije posjetila.

Scenaristica i redateljica filma “Za srećom na kraj svijeta” Ljiljana Mandić priznaje da boravak u tim podzemnim “kućama” u početku nije ugodan. Osjeća se miris zemlje, na trenutke i nedostatak zraka, barem onima koji se u taj svijet tek spuste.

A onda se čuju smijeh i priča na poznatome jeziku; namiriše se miris poznatog  jela. Gledatelj filma otkriva  skupinu  veselih Dalmatinaca u, otprilike, sedmome desetljeću života. Neki su u australskoj pustinji već četrdeset godina. Ostarjeli, bez djece i unučadi oko sebe. Iza njih, desetljeća  kopanja, desetljeća sreće i razočaranja. A ispred njih, na stolu, hrpa opala. Kamenje različitih boja i vrijednosti.

Kroz smijeh i šalu otkrivaju pojedinosti iz svojega života. Gdje je drago kamenje, kažu, tu su i pljačke i ubojstva. Iz rudarskoga okna iziđete bogati, a kući dođete premlaćeni i sretni što ste živi. A na pitanje da li razmišljaju o povratku u Hrvatsku, naglo se uozbilje.

Jedan od kopača priželjkuje da ga se pokopa tamo gdje umre; drugi kaže da ostaje uz djecu koju je, zahvaljujući opalu, školovao i udomio. Treći kopač, jedva izgovarajući riječi, priznaje da je izdao oca jer….. vrt dalekoga doma obrastao je u šiblje. “Nešto ga poteže”, kaže, “da se vrati, da očisti imanje predaka…”.

I nas, ovdje u domovini, i Vas, poštovani čitatelji i kolege portala Hrvatski glas Berlin, u ovo Božićno vrijeme vežu misli na dom, na stari zavičaj. Povezanima na taj način, želimo Vam Sretan Božić i Novu godinu!

Uime Međunarodnog programa “Glas Hrvatske”- Hrvatska radiotelevizija

Majda Ivković