PA KAKO VAM JE?!

Iz novinarske bilježnice   …IZ NAŠE ARHIVE
15 GODINA NAKON DEYTONA   …objavljeno 21.12. 2010.
piše: Sonja Breljak

!Na ovim istim stranama, s vremena na vrijeme, javi se koji od mlađih suradnika Hrvatskog Glasa Berlin. Zadovoljstvo je imati ih. Jedni pišu na njemačkom, a  drugi na hrvatskom jeziku. Jedni o zemlji porjekla, identitetu i pripadnosti a drugi o sadašnjoj situaciji u Njemačkoj ili nekim daljim podnebljima. Ponekad zapne …mladi k`o mladi …pa nikako do njih …tekstovi kasne ili ih nema …oni se zaljubili …imaju ispite ili putuju…
Tako i ovih dana.  Mlada autorica kolumne Anja´s Brief, studentica filozofije i gospodarstva, vlastita mi je kći. Pa opet tekstovi kasne već duže vrijeme, još od Anjina  povratka  s  polugodišnjeg boravka u Sarajevu.
Pokušam potaknuti, spomenuti katkad, ali uvijek u krivo vrijeme …joj mama, baš danas imam posla …ispiti …seminar drugi tjedan sigurno. I sve tako! E, da! Sve do sredine prošloga tjedna.
Pa sad …slatki, obećavajući kćerkin  glas trebao mi je zvučati kao upozorenje.  A  nije!
Tako, s veseljem primih vijest kako će obećane kolumne sigurno uskoro do mene. Pa brzopleto  dadoh pristanak na traženu, moju  protuuslugu.
A ta je …ma mama to je samo deset pitanja jednog njemačkog novinara …Info radio …znaš …RBB …njih zanima rat u Bosni i Hercegovini …pa bi pitali mene …tebe… Opet o ratu! Pa dokle…
-Za svako pitanje, poslaću ti po jednu kolumnu. Dakle, deset …mami me kći.
I tako pristadoh! Učini mi se deset kćerkinih kolumni na njemačkom jeziku, napisanih za Hrvatski Glas Berlin, vrijednih deset pitanja njemačkog novinara …vrijednih deset  mojih odgovora pa taman morala opet otvarati to bolno ratno …u stvari, nikad zatvoreno …poglavlje.
Na dogovoreni susret s njemačkim novinarom skoro zaboravih …kažem skoro …jer, starija kći podsjeti me …dolazimo za deset minuta …u zadnji tren na to! Tako …ne osta prostora za uzmicanje  niti razmišljanje.
– Pa kako vam je?  Petnaest je godina od vremena sklapanja sporazuma u Deytonu, kaže …pita  njemački novinar.  Stvarno!?  Toliko godina!
Kako nam je? Kako nam je nakon što smo prije 18 i pol godina …na vrat, na nos …napustili grad? A prije 16 stigli u daleki Berlin.
Ma slušajte, prije je u meni bilo više prigušenog jada …neke gorčine …osjećaja učinjene nepravde.
Sad …tek odnedavno pravo rečeno …faktografski pripovjedam …poput kakva turističkog vodiča …vodim kroz  jedno, neveselo,vlastito životno poglavlje …kao da se radi o nekome drugome …jadnome …prognanome. I stvarno …to i nisam više ja…
I kćerka se uključuje u razgovor.  Ah, ja sa svojom žarkom potrebom pripadati  nekome …negdje,  kao produktom ratnog razdoblja i gubitka  jednog velikog dijela života. Sva osjetljiva.
I moja kći s osjećajem pripadnosti svima i nikome. Sva otvorena.
–Najbolje se mogu identificirati s izbjeglicama, kaže.  A ja?
Mladić s  druge strane mikrofona imao je stvarno deset pitanja.
Petnaest je godina od sklapanja  ugovora u Deytonu. Pa, eto …zanima ih sudbina jedne izbjegličke obitelji iz Bosne i Hercegovine. Kako je bilo …kako smo stigli u Berlin …čime smo se bavili sve ove godine …što učinili …što propustili …kako sve to u svojim glavama posložili …
Pitanja deset …a odgovora dvadeset. Mojih i kćerkinih. Negdje se podudaraju …a negdje i razilaze.
Nije to samo naš specifikum, sasvim sigurno. U pitanjima i razgovoru i njemački novinar mi nekako “sumnjiv”.
Ne bih bila novinar da propustih uputiti i po koje kontra pitanje. Tako će eto, Hrvatski Glas Berlin, uskoro dobiti još jednog suradnika mlađe generacije u rubrici …osjećam i hrvatski a lakše mi ide  njemački.
Naime, Oliver Soos … tako se zove 31-godišnji novinar Info radija kojega  je …pokazalo se ne bez većeg interesa u pozadini …vrlo zanimala situacija u Bosni i Hercegovini i sudbina jedne hrvatske obitelji tijekom rata.
Oliver je po ocu slovačkog-mađarskog porijekla. A po majci …Mari Lušo …hrvatskog!
Tamo negdje s početka sedamdesetih …Oliverova mama stigla je iz okolice Modriče u okolicu Nürnberga.
Oliver razumije dobro hrvatski. Govori ga dovoljno za sporazumijevanje, s jakim njemačkim naglaskom.  I s  tako simpatičnim  načinom govora iz Posavine, da se čini kako je u tom izrazu pokupio svu specifičnost tog  podneblja.
–Svake godine su me roditelji vodili na hrvatsko more. Svake! Ah, kako sam silno želio otići negdje drugdje …u Španjolsku …Grčku …Tursku …a mi stalno …svake godine …drugi grad u Dalmaciji, Istri… S punoljetstvom …uputih se s prijateljima, sam, bez roditelja, daleko  i široko., po svim kontinentima. Sad tek znam kako je lijepo na Jadranu …priča Oliver. Sav sjaji …ljepše  mi slušati njega i  njegova sjećanja na djetinjstvo, razgovore s  “hrvatskim djedom” …nego našu ratnu epopeju. A još kad  “zagudi” po posavski …kad pjevaju Ilija i Marko … ma ne bi vjerovali …u čas posla se dogovorismo i eto ti Olivera već na sljedećoj zabavi  Veseli se posavino u organizaciji berlinskih Brođana.
– Rado, rado ću doći …ma šta kažete …baš će pjevati Ilija i Marko …nemoguće! I dok Oliveru potvrđujem …razmišljam …kako puno toga iz hrvatskoga identiteta nosi Oliver …a da ni svjestan toga nije. I koliko puno toga …pokazalo se, nosi naša kći iz vremena rata …a da ni svjesna …ni svjesni toga nije … nismo. Eto, svi razgovori … pa i ovaj …skoro iznuđen, i radi  deset kćerkinih kolumni … vode k svrsishodnu cilju. Stići će Hrvatskom glasu uskoro i kolumna Olivera Soosa …Deytonski sporazum ovdje je  poslužio svojoj svrsi.