IZ NOVINARSKE BILJEŽNICE
piše: Sonja Breljak
Tamo negdje s kraja ljeta 1984. godine, privedoh kraju četverogodišnji studij novinarstva u Sarajevu. Pa pravac rodni grad! Bijah puna ideala …kako općih, životnih tako i onih poslovnih, novinarskih. Ne ostah dugo u takvom stanju …otrježnjenje naime stiglo vrlo brzo …Ipak, neko vrijeme po svršetku studija, uživah u pravljenju planova i maštanjima. Pravo opuštanje. Zabavljena u godinama iza studijem, novinarskom praksom u “Oslobođenju” pa na Televiziji Sarajevo, potom i književnošću …jer bijah član sarajevskog književnog kluba Tin Ujević …pa recimo pravo i brojnim druženjima i posebnim životom studenata …i ne zamijetih kako je šira okolina u određene dane, okupirana i zauzeta skoro istom temom –čime će otrovna Alexis ovoga puta napakostiti dobroj Kristl?! Gledala se naime “Dinastija”, jedna od prvih dugih serija, takozvanih “sapunica”. Ljudi nisu skidali pogleda s TV aparata …a epizoda tamo nekako oko 679. po redu. Primjetih to tek kad svrših studij. Ostadoh skoro usamljena …. ne znam radnju, likove, a to glavna tema svih razgovora, što bi rekli A i O! Rat se zahuktavao na našim prostorima, mi već dijelili izbjegličke izbe s prognanima iz Vukovara, a serija stigla do tisuću i koje epizode. Ljudi kroz nju liječili komplekse radi svih nevolja što ih snađoše …nekako lakše pobjeći na trenutke u dvorane, kuće i plitke spletke bogatih Karingtona nego li biti zarobljen u jadnu sadašnjost i neizvjesnu budućnost ratom protjeranih.
Nisam znala utopiti se u toj olakšavajućoj ulozi “Dinastije”. Ne iskoristih bonus tog događaja. Tako …ne uživah u toj kolektivnoj amneziji koju je serijal donosio barem privremeno. I radi toga tada propuštenoga, rješih prošlotjedne događaje prihvatiti objeručke. Nećeš majci i ovoga puta biti izuzetak,! Pa se smjestih u fotelju …zajedno s drugih oko 2,5 milijarde ljudi…ispred televizora u našem dnevnom boravku. Prijenos počeo već za ranih jutarnjih sati – kraljevsko vjenčanje …sve uživo iz Londona. Karta jeftina, prvi red, vidim sve skoro bolje od glavnih protagonista. Milina! Koja predstava. Koja režija. Pa glavni glumci …pa sporedne uloge, scenografija …Njemački komentator nabraja pa nabraja redom uvažene, ukočene goste, pa gošće s obveznih šeširima …ime ovdje, ime ondje, skandal tamo, problem onamo, raznovrsni živopisni gosti, i veli …ovdje se i ne radi o životopisima već o rangu i titulama …sve nekako poput kakva starinskog filma ili u najbolju ruku, poput ondašnje “Dinastije”. Sve do u tančine izrežirano. Ma promislite … vaše vlastito vjenčanje koje očekuje na ulici milijun ljudi a u TV prijenosu promatra još 2,5 milijarde ..brrr …ni u snu! Bogatstvo, protokol, slava, kočije, posluga i dvorci …pa nije valjda sva životna radost u tom pustom imanju i “hoch” statusu? I ima li je uopće tamo u tom kraljevstvu njihovom? Ili je onda nema drugdje gdje toga nije?
Negdje pri kraju tog “filma”, telefon …Prijatelji pozivaju na rođendansku proslavu . To se ne odbija. Subotnje je poslijepodne. Stanuju s kraja grada. U zelenilu. Velika kuća i dvorište. Obitelj i priajatelji. Ugodni razgovori uz plamen vatre. Okolo vatre zajedno sjede i Nijemci i Hrvati. Slavljenik je u Berlinu dugi niz godina …kuću napravio, djecu školovao, u njemački život se uklopio a ništa svoje, hrvatsko, skromno i ljudsko, nije izgubio. Ni druge koji nemaju nije zaboravio. Kakav život! Kraljevstvo njegovo mjereno mjerom životne vrijednosti, punije sokovima je od onog što ga umivenoga i pod maskama, ukočenoga, netom na TV-u prikazaše milijardama ljudi. Uvečer čitam priču o Nicku Vujičiću u dalekoj Australiji. Poslao nam ju kao primjer naš suradnik iz Splita, Dražen Radman.
Mladić je rođen bez ruku i nogu a svijetom putuje i poučava ljude kako dosegnuti radost, kako ispuniti život optimizmom, kako se napuniti energijom, kako osjetiti sreću. Kakva priča! Kraljevstvo njegovo satkano je od unutarnjih spoznaja, od vjere koja daju snagu. Prije nego započeh ovaj tekst vratih se upravo sa susreta s kćerkama. To nazivamo Mädchenabend. Odemo ponekad tako nas tri …dvije kćerke i ja …u šetnju gradom …razgovaramo …smijemo se, i sve oko nas i među nama, blisko i toplo. Pričam im kako sam gledala kraljevsko vjenčanje, posjetila prijatelja s kraja grada, čitala o Nicku Vujičiću i kako sam o svemu razmišljala, stavljala na vagu …
I, mama …pita lukavo starija kćerka, studentica filozofije …što ti se činilo to kraljevsko vjenčanje? Je li bilo bogato, otmjeno, veselo? A znam kako me moja mala, jednostavna altruistica, „lovi“ i izaziva.
Ma šta da vam pričam …odgovaram …bilo je bogato, kraljevski. Drugi svijet. Ne pozavidjeh mu. Ne pronađoh za to u srcu mjesta. Kraljevstvo moje ispunjeno je do vrha ljubavlju. Kakva sreća!