UZALUD VAM TRUD PLJUVAČI

Iz naše arhive …objavljeno 28.10.2010.

piše: Edi Zelić
hrvati-frankfurt.net

Veliku prašinu je predbožićnih i božićnih dana među hrvatskim iseljeništvom u Njemačkoj, a i šire, podigla kolumna „Noć me stigla u tuđini“ kolege Emila Cipra na sve popularnijem internetskom portalu Hrvatski glas Berlin.
Isto tako zanimljiv bio je nastavak priče koji je objavljen pod naslovom „Nomen est omen“.
O čemu je zapravo riječ? Što je to Emil Cipar, bivši iseljenik koji se vratio u Slavonski Brod, skrivio da ga se razapinje na križ, proglašava neprijateljem hrvatskog naroda, sljedbenikom Josipa Broza Tita, napadačem na Hrvatski svjetski kongres Njemačke i što sve ne…?
U tekstu „Noć me stigla u tuđini“ Cipar iznosi zapravo tipične, na nekim mjestima nedorečene i neprecizne, ali ipak autentične gastarbajterske crtice o Josipu i Mari, bračnom paru koji je više desetljeća proveo crnčeći po Njemačkoj kako bi zaradio novac za život, za obitelj u domovini, za svoju djecu i budućnost.

U međuvremenu, Josip i Mara su umirovljenici. Dok ih je zdravlje služilo, putovali su tamo-vamo, iz Hrvatske u Njemačku i natrag pošto su, kao i mnogi drugi, na obje strane izgradili svoje domove.
Teško im pada odlučiti se između željenog povratka korijenima i ostanka u zemlji u kojoj im žive djeca.

Emil Cipar spominje problem zdravstvenog osiguranja i liječničke skrbi kojeg mnogi povratnici rješavaju upravo na način da se ne odjavljuju iz Njemačke kako bi se i dalje mogli koristiti već poznatim, provjerenim i uhodanim uslugama, premda i u Hrvatskoj imaju pravo na liječničke tretmane i terapije, osim usluge njegovanja.
Cipar dira u osinje gnijezdo kada u igru uvlači Hrvatski svjetski kongres Njemačke spočitavajući da Hrvati nemaju svoj lobi u Njemačkoj.

Nadalje autor ukazuje na nove generacije Hrvata u Njemačkoj, na djecu koja pohađaju njemačke škole, i o čijem znanju i obrazovanju se brine „samo njemačka država“. „Hrvatska dopunska škola je model iz prošlog stoljeća“, dosta paušalno tvrdi Cipar dodajući da su takav sustav pregazili vrijeme i razvoj naprednog društva.

I opet autor spominje HSK Njemačke i kaže da se radi o udruzi koja „na sebe skreće pažnju tek kroz medijski atraktivne i kratkoročno popularne akcije, kao što je njihov trenutni zahtjev da njemačka država posthumno oduzme odlikovanje Bundesverdienstkreuz Josipu Brozu zbog zločina koje je UDBA, jugoslavenska tajna služba provodila nad Hrvatima u Njemačkoj.

Da bi sebe ubacili u svjetlost reflektora javnosti, populisti iz HSK koriste Titovu popularnost“, napisao je Cipar ne sluteći da će ga zbog toga dežurni kritičari-patrioti i domoljubni kongresoljubi popljuvati i proglasiti jugokomunjarom i kongresomrzećom izdajicom.
Na stranu raspravu o ideološkim uvjerenjima Emila Cipra i o definiciji pojma „popularnost“ u kontekstu Tita, svakako je točno da gastarbajterska generacija često luta između dvije domovine.
Točno je da mnogi imaju problema sa zdravljem i ulažu više povjerenja u njemačke institucije nego u hrvatske.
Točno je da mnogi gastarbajteri-umirovljenici žive na rubu siromaštva kada stupe u mirovinu, pogotovo ako moraju plaćati najam za stan u Njemačkoj.
Točno je i da se takvi Hrvati u Njemačkoj ne mogu osloniti na adekvatnu instituciju koja bi efektivno zastupala njihove interese.
Točno je, naposlijetku, a to je na što u konačnici cilja Emil Cipar u svojim tekstovima, da je legitimitet HSK Njemačke, koji očito želi biti upravo takva „sve i svakog njemačkog Hrvata zastupajuća“ udruga, u najmanju ruku upitan.

Hrvatski svjetski kongres Njemačke sebe predstavlja kao volontersko udruženje hrvatskih udruga u Njemačkoj sa zadatkom podupiranja integracijskog procesa Hrvata u zemlji doseljenja, te očuvanja kulturnog i duhovnog blaga i naslijeđa Hrvata. Pri tome HSK Njemačke djeluje kao iznadstranačka udruga, dakle politički neovisno.

Da li takvom profilu udruge priliči da šalje priopćenja u kojima se očituje o osamostaljenju Kosova, uspostavljanju nove vlasti u Hrvatskoj, ZERP-u, NATO-u, slovenskoj blokadi hrvatskih pregovora s Europskom unijom ili pak da se bavi ulogom Tita u vezi djelovanja UDBA-e po Njemačkoj, prosudite sami.

Radi se o top temama javnog diskursa kojima možete pokrenuti lavinu prepucavanja, a ovim potonjim pogotovo crvenih i crnih. Ponekad čovjek pomisli da se Hrvati ničim drugim i ne žele baviti…

Ali ne bi li bilo bolje, pa tako i u Njemačkoj, razmišljati o tome kako zaposliti više ljudi, kako osigurati našoj djeci bolje sutra, kvalitetnije obrazovanje, znanje materinskog jezika, životnu perspektivu, ekonomsku sigurnost, povratak u domovinu…?
Ma ne, Hrvati razbijaju jedni drugima glavu zbog vanjskih neprijatelja ili pitanja čiji je ćaća bio ustaša, a čiji partizan, koliko je Hrvata Tito poubijao, a koliko je Židova Pavelić likvidirao – e, to su teme za koje je Hrvate lako zagrijati.
Takvo što, čini se, HSK Njemačke vješto koristi, naravno gledajući pri tome i na vlastito, često i individualno profiliranje, iza čega se, što je prošlost pokazala, krije želja za „upadanjem“ na istaknutije (političke) položaje.
Lijepo je i jasno Emil Cipar napisao: “slažem se da zločine koje je počinila UDBA treba ispitati i krivce kazniti”.
I treba. Dakle, i “jugonostalgičar” Cipar, kakvog su ga odmah etiketirali brojni komentatori, među njima između redaka i Mijo Marić, predsjednik HSK Njemačke, zauzima se za to da se zločince UDBA-e privede pred lice pravde i kazni.

A je li Cipar kriv što se to ne čini?
Ne bi se reklo. Već dugo prije nego što je objavljena vijest da su njemački istražitelji primili tužbu odvjetničke braće Prtenjače iz Stuttgarta, inače često viđenih gostiju na skupovima i među članstvom HSK Njemačke, protiv dodjele Bundesverdienstkreuza Josipu Brozu Titu, (portal hrvati-frankfurt.NET o tome je izvještavao još 6. prosinca 2010 .: http://hrvati-frankfurt.net/2010/12/06/nijemci-istrazuju-ulogu-josipa-broza-tita/) od njemačkih se institucija moglo doznati (usp. Der Spiegel u iscrpnom članku “Titos geheime Mörder”) da odgovarajuća zatraživanja u Hrvatskoj ne nailaze na plodno tlo.

Primjera radi, jedan od osumnjičenih za ubojstvo Stjepana Đurekovića, Josip Perković, ni u snu ne pomišlja pojaviti se u Njemačkoj. A sve do odlaska u mirovinu Perković je bio savjetnik u hrvatskom ministarstvu obrane, i to pod Gojkom Šuškom?!
Zar to ne pokazuje da, baš kao što piše Emil Cipar, “nalogodavci i počinitelji ubojstava, bivši djelatnici UDBE žive danas u Hrvatskoj i uživaju sigurnost koju im garantira najviši državni vrh”?
Nisu, dakle, krivi samo “mediji” kao što navodi Mijo Marić u svom reagiranju citirajući najiskrenijeg političara među Hrvatima, Andriju Hebranga…
Prema saznanjima njemačkog suda u Münchenu, Tito je osobno davao „naloge“ za akcije UDBA-inih ubojica u Njemačkoj, u kojoj se Tita doživljavalo poput faktora ravnoteže između Zapada i Rusije, honorirajući njegovo sjedenje među stolicama, žmirenjem na nedemokratsku unutarnju jugoslavensku politiku i odnose naspram emigracije. Naravno da netko treba odgovarati za zločine i ubojstva i u tom smislu treba gledati pozitivno na zahtjev da se Titu posthumno oduzme Bundesverdienstkreuz. Ali je li to zaista tema kojom se treba baviti HSK Njemačke?

HSK Njemačke ima problem što očito ne zna kako i gdje se svrstati. Simptomatično je zapravo da na svojim web stranicama kao vlastite projekte navodi razne susrete s poznatim osobama i primanje dr. Ivana Đikića u članstvo Leopoldine.

Stječe se dojam da se HSKNJ pokušava baviti difuznim temama ne analizirajući pri tome nijednu do kraja i ne realizirajući sustavno, donekle uz iznimke poput Hrvatskih svjetskih igara, nikakve konkretne projekte na duži period vremena. Postoje mnoge dobre ideje poput tečaja za migrantske poduzetnike ili nogometnog turnira “Integration kinderleicht”, međutim i one su prije plod nesebičnog angažmana pojedinaca nego li sustavno planiranog rada i koncepta.
Temeljni problem HSK Njemačke je svakako njegov legitimitet.
Na službenim web stranicama www.cwc-hsk.de navedeno je da HSK Njemačke kao krovna udruga Hrvata u Njemačkoj “zastupa interese 400.000 osoba sa hrvatskim korijenima”.
Ako je tako, ne bi se nitko iz vrha te udruge trebao čuditi niti sarkastično reagirati na pripisivanje skrbi HSK-u Njemačke za sveobuhvatne društvene projekte i pitanja.
Istovremeno HSK Njemačke spominje cifru od “otprilike 120 učlanjenih udruga”. Svaka od tih udruga, dakle, po jednostavnoj računici, u prosjeku bi trebala imati više od 3 tisuće članova da bi se došlo na ukupnu brojku od 400 tisuća?!

Jasno je da se ovdje miješaju kruške i jabuke. HSK Njemačke se stavlja u poziciju zastupnika interesa svih Hrvata u Njemačkoj, premda formalno zastupa interese “otprilike 120 učlanjenih udruga”.

Ako se, poput kolege Cipra, ide još jedan korak dalje i za prosječan broj članstva u udrugama u Njemačkoj uzme brojka 50, dolazi se do ukupne brojke od 6 tisuća ljudi. Trebat će nekima, dakle, još dosta pure skuhati i popapati da bi se došlo do 400.000, zar ne?

Krovna udruga je po definiciji iz stručne literature organizacija koja se sastoji od više tematsko-stručno ili regionalno bliskih manjih organizacija i koja nastaje iz potrebe široke sredine za spajanjem interesa u krovnu udrugu. Krovna udruga u najvećem broju slučajeva javno obznanjuje svoje članove kako bi se znalo tko zapravo stoji iza nje.

Krovna udruga ne može sebe nametati “odozgo” nego nastaje “odozdo” i na taj način automatski crpi svoj demokratski legitimitet. Naravno da će se sa velikom dozom sumnjičavosti gledati na “krovnu udrugu” koja sebe samom proglašava takvom i onda kroz naknadno širenje članstva pokušava dostići težinu etikete “krovne udruge”.
Već spomenuto miješanje u politički obojene kontekste za iznadstranačku organizaciju iznimno je problematično i nevjerodostojno. U slučaju HSK Njemačke taj dojam će se pojačavati sve dok istaknuti članovi prijepodne aktivno sudjeluju na skupovima HDZ-ovih koordinacija, da bi se poslijepodne priključili “podrumskim” sjednicama svoje organizacije.

I umjesto zaključka: nije li apsurdno da se tekst Emila Cipra s “Hrvatskog Glasa Berlin” u demokratskom svijetu naziva „napadom“ na Hrvatski svjetski kongres Njemačke?

Nije li tragikomično da stav izražen u obliku kolumne dovodi do pritisaka na portal Hrvatski glas Berlin, neprimjerenih telefonskih poziva i vrijeđanja časnih pojedinaca?

U demokratskom svijetu ne postoje “svete krave” koje se ne bi mogle i smjele argumentirano kritizirati, pogotovo ne među javnim institucijama, a pogotovo  ne među krovnim udrugama koje ambiciozno zastupaju 400.000 ljudi.

Onima koji “ne dozvoljavaju” kritiziranje i upozoravanje na propuste i nedostatke s ciljem da se što prije nastavi boljim, kvalitetnijim, efektivnijim radom, treba poručiti: Vi funkcionirate poput jugokomunjara iz vremena jednoumlja.

Vama nije mjesto u demokratskom okruženju, a kamoli slobodnom i profesionalnom novinarstvu.

Vi ne znate što podrazumijevaju pojmovi civilnog građanskog angažmana i demokratske participacije.

U pozivanju na hrvatski predznak tražite tek slamku spasa i želite nahuškati javnost prljavim podmetanjima i pljuvanjem u ukusno skuhanu juhu.

Uzalud vam trud pljuvači!