A BILO MU JE TEK TRIDESET

/Posvećeno Tomislavu povodom 16. srpnja –  Međunarodnog dana biciklista /

piše: Marija Kukić
Kao što sve oko nas, s nama i u nama ima svoj početak, tako i današnji bicikl  ima svoj početak koji seže još u devetnaesto stoljeće.

Naravno, prvi bicikli bili su nezgrapni, teški, teško se njima upravljalo, bili su opasni za vožnju. No, oni su se stalno usavršavali i mijenjali tijekom vremena, tako da ih danas imamo jako, jako mnogo – od modela do njihove namjene.

Bicikl je u početku bio namijenjen isključivo muškoj populaciji da bi  se sredinom prošlog stoljeća izradio i prvi bicikl za žene, a nešto kasnije i  za djecu.

Održavala su se i natjecanja u vožnji biciklima. Prvo natjecanje amatera  održano je 1893. u Chicagu, a 1.svjetsko natjecanje profesionalaca dvije godine kasnije. U OI uvršteno je 1896. kao olimpijska disciplina.

Ne mogu ne spomenuti jednu zanimljivost vezanu uz bicikl. Naime, godine 1888. u Francuskoj je održano vrlo zanimljivo natjecanje. Bila je to utrka između konjanika,  lovačkih pasa i biciklista. Što mislite, tko je pobijedio? Pa naravno, pobijedili su biciklisti.

Ali, povod  ovom tekstu nije povijest biciklizma, ni izgled, ni model bicikla nego spomen na jednog mladića iz moga susjedstva.

Zvao se Tomislav. Kažem: „Zvao se“, jer on više nije među živima. Bio je svestrani mladi čovjek. Živio je tik uz kuću mojih pokojnih roditelja. Od malih nogu  bio je ministrant  u župnoj crkvi. S paterom  dehonijancem  Tomaszom Cybolom, rođenim Poljakom, njegovao je poseban odnos. Bili su ne samo prijatelji,  bili su poput braće, poput obitelji. Nije im smetala ni razlika u godinama.

Bicikliranje mu je bila velika ljubav, moglo bi se reći – strast. Osnovao  je i bio predsjednik  Udruge „TIM GUVERNAL“. Bio je profesionalni  vojnik, nogometaš amater, stariji ministrant, istinski vjernik, čitač, hodočasnik… I svježe oženjeni obiteljski čovjek.

Njegova hodočašća uglavnom su  bila – biciklom. Kako ne bi volio vožnju biciklom, kada takva vožnja ne košta puno! Jeftina je to mobilnost, ne troši gorivo, ne zagađuje okoliš, ne stvara buku, ali daje kontrolu i slobodu nad vlastitim životom.

„Oni koji žele imati kontrolu nad vlastitim životom i pomaknuti se od puke konzumentske egzistencije, ti ljudi voze bicikl“, rekao je bivši šef Greenpeacea za Njemačku Wolfgang Sachs.

Vozeći se biciklom, može se uživati u prelijepim krajolicima, igrati se s vjetrom koji mrsi kosu, udisati svježi zrak pomiješan s mirisom rascvalog cvijeća i procvalog drveća, slušati  žuborenje vode, pjev ptica, šuštanje lišća na granama… uživati svim osjetilima u svakom  čarobnom trenutku.

Tomislav je uistinu u svemu ovome uživao. Biciklom je s nekoliko zaljubljenika biciklista učinio nekoliko neobičnih  ruta. Utemeljitelj je i  vođa  1. križnog puta po svih dvanaest sela sesvetske  župe. (Župa Požeške Sesvete smještena je na pola puta između Kutjeva i Pleternice.)

Osnivač je udruge  koja za cilj ima  svjedočenje vjere uz promicanje zdravog načina života. Nakon pješačenja do Međugorja, pošao je na taj put i biciklom. Biciklom je išao u Rim i Vatikan prikazujući tu žrtvu za slavljenje Boga i traženje milosti za sve životne probleme. Ovu njegovu misiju nazvali su  Pedaločašće.

Na Dan sjećanja na žrtve Vukovara, Tomislav je radio, ali je svakako želio odati zahvalu i počast svima onima koji su svoje živote ostavili u tom paćeničkom gradu. Krenuo je nekoliko dana kasnije i  kao i uvijek, ispraćen  paterovim blagoslovom.  Na polasku je rekao: „Ako su oni mogli ginuti za nas, mogu i ja po kiši voziti tih stotinjak kilometara i odati njima počast.“

To je bila njegova posljednja vožnja. Pokupio ga je automobil novosadskih registracijskih oznaka i na mjestu usmrtio. Njegov pratitelj zadobio je teške tjelesne povrede, ali ostao je živ.

Iza Tomislava ostalo je puno nedosanjanih snova. Nije mu se ostvario san o putovanju u  Wadovice, Lourdes… nije dočekao vidjeti svoje, tada još nerođeno dijete, nije uživao  u ljubavi sa svojom mladom suprugom, nije…

Nedavno mu se rodila mala Faustina, kći koja će oca vidjeti samo na  fotografijama. Prijatelji su   njegovim imenom nazvali  Prvi memorijalni malonogometni turnir, a i treća po redu Pumina biciklijada dobila je ime Tomislava Šedevija.

Negdje sam pročitala naslov „Šedine stube prema nebu.“ Ako je suditi po broju onih koji su nazočili njegovom posljednjem ispraćaju, možda su ga  njegove stube odvele  upravo tamo.  Mi to ne možemo znati. To samo Otac  zna!

A bilo mu je tek trideset.