Hoće li im itko poviknuti: “Vratite se!”?!
tekst: Josip Mayer
Više nikoga ne čudi što se danas mnogi mladi ljudi iseljavaju iz Hrvatske.
Iseljavaju se iz Slavonije, Dalmacije, Istre, Zagreba… a vjerojatno i iz drugih krajeva naše domovine. Nakon prvog vala naših iseljenika onih 60-ih godina na dalje, polako odlazi i drugi val.
Ne idu oni uvijek baš samo trbuhom za kruhom, kao što smo mi odlazili, da preživimo, da pomognemo obitelji, starim i nemoćnim roditeljima, baki i djedu, da platimo račune ili da kupimo stan ili kuću.
Danas odlaze oni školovani, obrazovani koji žele, osim pukog preživljavanja, nešto više postići u životu.
Mladi ljudi više ne odlaze samo zbog financija. Odlaze jer bježe od sistema koji ne funkcionira, bježe od neugodnih ‘ šalteruša’ koje istresaju frustracije preko pulta, bježe od sustava koji ih gnjavi porezima. Bježe od zaluđivanja koje je postalo svakodnevnica u raznim institucijama. Bježe od državnih službenika koji selektivno provode zakone, bježe od besmislenih kazni u prometu…
Bježe od izbornog sustava koji treba hitnu promjenu, od činjenice da nema budućnosti dok se ne promijeni hrpa papirologije te drugih kojekakvih besmislica u državi.
Teško je živjeti u zemlji u kojoj su pojedinci iznad zakona, taksisti glavni mangupi u gradu, u kojoj sa strahom ideš u državne urede jer ne znaš kako će ‘baba’ u uredu reagirati kad te vidi. Ponaša se kao da nije ona tamo zbog tebe. Narod nema osnovnu financijsku pismenost jer sustav to nije predvidio, a banka ti ima pravo uzeti zdravi zub zbog minusa na tekućem računu.
I, svi se čude što to tjera mlade na odlazak!
Odlaze majstori, zanatlije, kuhari, konobari, informatičari, liječnici, medicinske sestre… ljudi različitih struka, onaj glavni kadar bez kojega će Hrvatska teško moći broditi.
Još bi se puno toga dalo nabrojiti zašto mladi bježe iz zemlje.
Vjerojatno ne odlaze oni samo zbog novaca, već žele da netko cijeni njihov rad i trud, da se konačno mogu osjećati u zajednici korisno i potrebno.
Mene sve ovo strašno zabrinjava. Možda još nekoga drugoga?
Hoće li im ikad itko poviknuti: „Vratite se! Sada smo stvarno spremni za vaš povratak!“?!
Dragica,ni ja nisam pesimista,ali kako biti preko 20 godina optimista.I svom narodu iz van domovine cijelo to vrijeme obećavati da će biti bolje.Svarno bi nakon toliko vremena i sam već rado znao.Dokle će nas iseljenike u domovini sustavno smatrati za financiske objekte.A ujedno kočiti povratkom koji i je jedina alternativa opstanka,hrvatskog naroda i same hrvatske države.
Slažem se sa svakom vašom riječi poštovani Josipe. Nisam pesimista ali ova zemlja je na koljenima a ljudi koji u njoj žive vape za pravednijim sustavom koji će, upravo cjeniti rad i adekvatno ga platiti, a poslije toga osigurati i dostojanstven život svojim gradjanima, kako mladima tako i umirovljenicima koji žive na rubu egzistencije. I sama sam radila nebrojene prekovremene, nedjelje i drzavne praznike u privatnom sektoru za koje nikada nisam dobila novčanu naknadu niti slobodan dan. Obrazloženje je bilo uvijek : -Budi sretna da radiš. Eto, sad naši građani odlaze biti sretni pod jednim tuđim nebom (a uvijek se… Read more »