Pismo majke čiji sin ( u tekstovima naš Junak) ima cijeli niz ozbiljnih dijagnoza … Asperger, astma, govorna mana, srčana mana, Tibia vara, PTSP
Roditelji djece s problemima u ponašanju, pod tim mislim na ADHD i spektar autizma, dane provedu u čekaonicama. Neke preglede čekamo po par mjeseci, a tada, nas pojedince koji želimo pomoći svojem djetetu okolina gleda kao bijele vrane.
Dok nije krenuo u školu moj Junak je svaki tjedan dana išao po pola sata kod logopeda. Napredovao je u govoru.
Ipak, kada je krenuo u školu, bilo nam je teško sve to organizirati.
Putovanje nam je bilo najteže. Nekada je kasnio vlak, nekada bi ga patila astma, i nakon početka škole prestajemo ići kod logopeda.
Od vrata do vrata, od specijaliste do stručnjaka, naš se život svodio na putovanje i moj sin je pokazivao veliki umor svaki put kada bi morali nekuda ići.
Nisam ja tada znala za dijagnozu Asperger ali vidjela sam da je Junak umoran od svega.
Škola mu nije bila problem ali nikada nije želio naučiti pjesmicu za 5. “Dovoljno je za 3 mama”, znao mi je reći i zatvoriti knjigu.
Što se tiče matematike, to je rasturao i skraćivao teške zadatke koje je na jednostavan način riješio u glavi.
Njegova učiteljica mi je priznala da samo on pere ruke prije jela, ne izlazi u hodnik, ne trči i ne gleda drugu djecu.
Na moje pitanje što radi pod odmorom, odgovorio je: “Sjedim i gledam čestice prašine kako plešu po zraku”.
Drugačiji, jedinstven ali ipak ne trpi nepravdu, više puta ukazuje da mu smeta laž ili nečije ruganje.
Sada kada je punoljetan, mene i dalje muči kako će ga društvo prihvatiti takvog “drugačijeg” jer on nikada neće biti kao drugi.
Učila sam kako se ponašati i počela izbjegavati situacije koje mu smetaju. Ipak, nekada društvo to baš ne gleda dobronamjerno.
To društvo smatra da se on i ja trebamo ponašati kao svi drugi.
Dragi moji roditelji “drugačije djece,
moj Junak ima 18 godina. Nikada se nije napio, nije zapalio cigaru, zna što želi ,i to mi uvijek kaže.
On nije poput svojih vršnjaka ali ja sam na njega ponosna jer je odgovoran, pazi da mene ne povrijedi.
Iako je odrastao moj dječak je još moje dijete i ja ću se boriti da mu pomognem i olakšam život u ovom svijetu koji se mijenja na očigled.
To je kao sa biserima. Postoje u raznim nijansama. Ali sve su to biseri. I Junak je biser među drugom djecom biserima. Točno, on nikada neće biti kao drugi. Ali zato će vidjeti što drugi ne vide i čemu ne pridaju važnost: čestice prašine u zraku, pauka kako plete mrežu, za njega će vjetar biti glazba a za druge možda samo vjetar. O nama ovisi kako ćemo prihvaćati Junake i Junakinje među nama. Dajmo im da zablistaju u svojoj različitosti!