I TAKO VEĆ DANIMA

piše: Kitana Žižić

I tako već danima. Čitati ili pisati? Pisati ili čitati?

Pojma nemate koliko je teško knjigoljupcu ostaviti se čitanja. Čitam otkad sam naučila čitati. U Hvaru je knjižnica bila na terasi s koje se ulazilo u Pučko kazalište. Svakodnevno sam prelazila tih stotinjak metara, uspinjala se žustro skalama i posuđivala novu knjigu.

Usput bih bacila zadivljeni pogled na Hvarsku tvrđavu Forticu, koja se kočoperi na brdu visine od oko 104 metra nad morem, sjeverno nad Pjacom. Često smo se odazivale njenom pozivu na nezaboravne šetnje i lutanja labirintom mračnih prolaza, gdje su nekada mnogi pučani, a i plebejci,  upoznali samice i mučenja.

Ali bilo je i spasonosnih pohoda u njeno okrilje, kad je opasnost od najezde neprijatelja, prijetila s mora.

Po povratku bih čitala do kasno u noć. Dok me umor ne bi svladao, knjigu nisam ispuštala. Ali nisam bila sama. Na prozoru kuće preko puta svjetlo je bilo uvijek upaljeno. U stanu je živio sam  stari odvjetnik, valjda u mirovini tada, koji kao da od stola nije ustajao, niti se od knjiga i/ili neke druge pisane dokumentacije rastajao.

Nisam, dakle, jedina. Pa zašto mi onda rođena mama to zamjera? Drago joj je bilo čuti od nastavnika pohvale za moje učenje, ali kad bi to čula od ostalih, kao da je imala potrebu umanjiti moju nadarenost i uspjeh u školi. Naglasila bi kako jesam odlična, ali puno učim da bih to postigla. Ne vjerujem da nije znala da većinu „takozvanog učenja“ provodim gutajući knjige. Pogađalo me to čuti, ali nikada joj ništa nisam rekla. Možda nije bila svjesna da sam je uopće čula. Dok je razgovarala sa svojim prijateljicama u maloj blagovaonici, bila sam u dječjoj sobi iza platnenog zastora, koji je dijelio jedan prostor od drugog.

Tu sam nepravdu dugo nosila u sebi, a onda zaključila da valjda u tome ima i nekog mog sudjelovanja. Premda nisam znala koji je moj „doprinos“ tome. Mnogo godina kasnije ispostavilo se da sam imala još mnogo pogrešaka, za koje sam „vjerovala“ da su vrline. Kad sam se čudila kako mi djeca ne vole čitati, saznala sam da mi je to životna lekcija iz VIŠE SVIJESTI, kako bismo naučili cijeniti ono što je jedino istinski važno. Nijednu vrlinu kao ni uspjeh nije proizvela naša osobnost, već više Univerzalno biće, kojemu su naša jastva podložna. Samo skromnošću i poniznošću rastemo u očima kozmosa.

Kada gledamo na svijet i svoj život iz šire perspektive, svi naši padovi i pobjede, strahovi, tjeskobe i nadanja ne znače baš mnogo. Ali usprkos tome i činjenici da li je naš pogled puniji optimizmom ili pesimizmom, vjerujem da je naša beznačajnost samo prividna.

I ne mislim da sam ohola osoba, samo mi je teško shvatiti da ne trebam biti barem zadovoljna, ako nešto radim dobro i očekivati isto zadovoljstvo od najbližih.

„Riječi su ubojite“, napisala je naša cijenjena psihologinja Mirjana Krizmanić te treba paziti na njih. Ali nitko nas ne sprječava da ih razumno koristimo. Riječi su komunikacija. Neophodne za razumijevanje drugih, a često i samih sebe. Ja sam propustila pitati mamu zbog čega je izrekla riječi, koje su me dugo pekle, a danas je, nažalost, prekasno.

„I probudi se čovjek“ je nikad zaboravljeni naslov nezaboravnog psihološkog romana Riste Trifkovića, koji na dirljiv način govori upravo o tome, koliko je potrebno razgovarati, upoznavati najbliže i iskazivati neštedimice ljubav, dok još ima vremena.

Mogla bih na prste svojih ruku izbrojiti dane kad nisam čitala. I kao što sam imala sreću da me u životu prijatelji, bolje reći prijateljice, nisu nikada iznevjerile, tako su i knjige bile moj vjerni pratitelj kroz život. Uz njih sam se uvijek mogla opustiti, pobjeći od nedaća makar na tren, a kad bih nalazila sličan senzibilitet i stavove bliske mojima kod autora, ispijala sam čaše pune meda i blaženog otkrivenja srodnih duša.

Češki nobelovac Milan Kundera me u jednom teškom razdoblju života, svojom duhovitošću zadržao na nogama, drastično mijenjajući pogled na ružne okolnosti, u kojima se nađoh. Bila je to besplatna i ugodna psihoterapija. Pročitala sam redom sve što je napisao, počevši od Šale, ali mi je u srcu trajno urezana knjiga „Smiješne ljubavi“, rijedak dragulj o neobičnim i neočekivanim obratima u životu. I opet je u središtu „moćna snaga riječi“.

A onda se ukazala Sušica i CeKaPe-ova ljetna škola pisanja. Godina je 2018.-ta a moja prijateljica, vrsna samouka novinarka u mirovini, odlučila postati možda najstarijom polaznicom škole. A kad ona nešto naumi, sve se uroti u njenu korist. Tražeći suučesnicu, odabrala je mene znajući koliko sam na nju slaba. Ali nije me prelako nagovorila. O pisanju nisam razmišljala, pa što ću ja tamo? Zar samo zato da ne bude jedina koja diže prosjek godina polaznicima škole?! „A i što ćeš ti učiti kad izvrsno barataš riječima?“, pitala sam.

„Uvijek se može naučiti nešto novo, a nas dvije ćemo uživati u lijepoj prirodi i šetnjama“.

I to je bio okidač.

Shvatila sam da oduvijek volim učiti i da iskustvo može biti zabavno. Ono što nisam znala, saznat ću kasnije.

I bilo je zabavno i bilo je divno. Dvorac prekrasan, društvo mlađahno i simpatično. Neki od njih dolaze redovno svake godine. Premda mi to nikada nije bio prioritet, moram pohvaliti i divno osoblje, prekrasnu hranu, kolače svježe svaki dan, a kava se kuhala bez prestanka. To mi je jedina materijalna ovisnost, a mogla sam je piti kad god mi se prohtjelo.

Radionice su se održavale naizmjence u dvorcu i na otvorenom pored dvorca. U prekrasnoj prirodi uz puno cvjetnih aranžmana podno divnih visokih smreka, koje su, nažalost, jednog jutra šaptom pale. U praskozorje je zagrmilo, nismo znali što se dešava, a onda nas je pogled rastužio. Šteta. Bile su navodno opasne za promet.

Nas dvije smo bile polaznice radionice kratke priče. S nama je bila i direktorica CeKaPe-a, izvrsna Sanja Vučković a mentor Davor Mandić je bio iznad svih očekivanja. Uživala sam u radu naše grupe, jer on je bio toliko susretljiv i poticajan da morate zavoljeti i njega i kratku priču.

Ali! Kad sam shvatila da moram napisati priču, bila sam spremna golim rukama nekoga zadaviti. „ A što sad? E sad pomaži, jer meni prijeti depresija. Ne znam kako ću i što napisati, tako brzo?“ Uvijek sam zadatke shvaćalo ozbiljno, te me ovo zateklo i osjetila sam istinski nemir.

A moja draga Marica diplomatski odgovara: „Hoću, pomoći ću ti na isti način, kako sam i svojim kćerkama pomagala. Ti prvo napiši, a ja ću onda pregledati i popraviti.“

Popela sam se na gornji krevet, okružila jastucima, otvorila laptop i duboko udahnula. Tako je počelo.

I dalje više čitam i uvijek se divim svima koji lijepo pišu. A onda poželim napisati još jednu priču i sačuvati neko sjećanje od nagrizanja vremena.