NAKON TREĆEG LETA

piše: Kitana Žižić
Trebala sam krenuti natrag u Hrvatsku 09. ožujka 2020. godine. Tri dana ranije e-mailom sam obaviještena da mi dozvola boravka ističe. Kao da i sama nisam bila itekako svjesna da se moram oprostiti sa svojim najdražim curama uz one dvije u voljenom Splitu.

Ali to ne bijaše sve. Iz agencije Adriatic Adventures Travel and Tours stiže uznemirujući glas da su od ponedjeljka letovi, kojim sam i ja trebala odlepršati, otkazani. I što sad?

Onda su mi se misli uskomešale i vratile na prve dane boravka nakon trećeg posjeta Australiji. Dok još nisam uhvatila zamah novih navika u prilagođavanju ekstremnih uvjeta života ljeti na tom, usprkos svemu, zamamnom kontinentu, napisala sam kratku priču „Bez trećeg leta izazova nema“, znakovitog naslova, tek sad shvatih.

Nisam sklona praznovjerju te i sama sebe nazivam ponekad „nevjernim Tomom“, ali teško je zanemariti mnoge čudne podudarnosti, kao i snoviđenja budućih događaja a da se ne zapitate kako to objasniti.

U ta tri mjeseca življenja u Sydneyju s obitelji moje kćerke doživjela sam daleko više, nego je itko mogao očekivati. Pa ni ja, uvijek puna velikih očekivanja, naravno u pozitivnom smislu. Tim više što ovaj treći posjet nije bio „po zadatku“, kako je to naglašavala moja prijateljica. Prva dva su me odvela na krilima sreće ususret unukama. A tko da ih prigrli u prvim danima, ako ne nona?

Doduše, i ovaj posjet je imao zadatak, ali ne toliko razvikan, jer je u mom srcu nosio strepnju. Radije sam ga ignorirala misleći na taj način otupiti oštricu zebnje. Stoga sam se s pravom nadala kako će ovaj put boravak biti dinamičniji i više me približiti nepoznatom svijetu Australije. Kćerka se dobro pripremila da me takvim boravkom i počasti.

Ali, nije se baš tako olako odigravalo. Požari su bjesnjeli širom Australije, ali to mi je bilo poznato i prije polaska. Čak sam provjeravala da li se avioni još prizemljuju na tamošnjim aerodromima. „Samo ti dođi, daleko je to od Sydneyja.“, uvjeravala me kći a ja sam bila spremna da ionako dijelim s njima i dobro i zlo, samo da sletim. Već prvih dana nesnosno visokih temperatura i mirisa dima, koji se itekako osjećao, bila sam zahvalna na relativno dobrom zdravlju. Ljudi s astmom i drugim respiratornim problemima, bili su primorani napuštati svoj dom.

I dok su požarišta gutala nepregledna prostranstva i usmrćivala milijune životinja ( smatra se da je stradalo ili ozlijeđeno čak milijardu ), mi smo uspijevale tih dana mnoge zacrtane ciljeve dostići. Doduše, naši sretni sati bili su zasjenjeni strepnjom nad životima tolikih hrabrih vatrogasaca i nesretnih ljudi, koji su ostajali bez svojih domova, neki i života. Gledali smo u nebo puni nade kao domorodački predskazivači i/ili zazivači kiše. I najmanji oblak ju je budio, ali se svaka izjalovila, jer vatrena hijena nikako nije utaživala svoju glad.

Australska vlada nije nudila puno ohrabrenja. Svjesni neumoljivosti i razorne snage prirodnih pojava, odmah su pristupili osmišljavanju bitnih zaokreta u životu Australaca, posebno o mijenjaju termina školskih praznika i sezona ugošćavanja turista.

Kad se konačno odahnulo od požara, nova pošast se narugala Australcima. Bujice vode poplavile su hirovito i nemilosrdno ne dajući ugroženima ni dana predaha. Opet smo u čudu svjedočili tolikim patnjama, ne mogavši se opustiti bez osjećaja krivnje, kao da smo sami odgovorni za takve grozote. A mi pošteđeni. Čak sam se uspjela po prvi put okupati u oceanu na plaži Balmoral i diviti se tamošnjim vlastima kako ništa ne prepuštaju slučaju. Sve što vam može zatrebati na dohvat je ruke, odlično organizirano. Naravno, u normalnim predvidivim uvjetima.

Došao je na red i onaj nerazvikan zadatak. Kćerka je operirana i zahvaljujući izvrsnom doktoru, dobro se oporavljala. Dan ranije nego je trebala izići iz bolnice, posjetila nas je četveročlana obitelj, koja se upravo vratila iz Kine. Njihova kćerka je najdraža prijateljica moje najstarije unuke. Donijeli su poklone njoj i mlađoj sestri.

Bio je petak, a u nedjelju su završavali školski praznici. Za vikend se tek saznalo za COVID-19 i da svi, koji su za praznike bili u Kini, moraju ostati u izolaciji dva tjedna. Daniela, najdraža prijateljica moje unuke, čijim roditeljima to još nije bilo poznato, plačući se vratila kući iz škole u ponedjeljak. Upute o koroni tek su bile u zametku.

Nakon nekoliko dana novi izazov. Došla sam njegovati kćer, a mene zaboljelo grlo. Uslijedila visoka tjelesna temperatura, glavobolja. Tražila sam objašnjenja i izmišljala svakojake uzroke, dok sam pokušavala sakriti koliko se loše osjećam. Uslijedila je infekcija sinusa, kakvu u životu nisam doživjela. Jedan tjedan prošao, drugi, treći, ali pri kraju četvrtog pomalo sam se zabrinula. Kćerka još i više. Shvatila je da lažem radi nje, jer sam svako jutro tvrdila kako sam bolje. „Prolazi mi, samo što nije.“

Stjerana u kut, morala sam je poslušati. Odvela me svojoj liječnici i počela sam piti antibiotik. Planirani odmor samih cura, neposredno pred moj povratak, postao je upitan. Još jedan izazov i nova prepreka preskočena. Ne svladana, ali zahvaljujući hrabrosti i silnoj želji, ipak smo krenule prema izletištu u Norah Head. Iznajmljena kućica i pet dana raja. S jedne strane ocean, a s druge velika jezera. Kupanje u bistrom oceanu bez straha od morskog psa, jer je sa svih strana prirodna prepreka od morskih stijena štitila kupače. Kako su samo sinusi proradili! Jutra ispunjena morskim radostima, a popodneva rezervirana za šetnje kilometrima dugim pješčanim plažama i za skupljanje okamina oceanske flore i faune.

Jednom smo se toliko zanijele ljepotom da smo u zadnji čas umakle plimi, koja je prijetila zarobljavanjem do sljedeće oseke. Srećom smo primijetile da su se odjednom svi razišli a mi ostale same uz jednog ribiča i profesionalnog fotografa. Dosta je bilo glumljenja Davida Attenborougha. Bilo je krajnje vrijeme za brzi odmak od dotad neviđenog zadivljujućeg pejzaža, toliko različitog od naših poznatih ljepota. Ogromni pjenušavi valovi i dalje su zibali surfere, potpuno predane užicima svladavanja ogromnih talasa, da im nikakva prijetnja ne ubija želju da uvijek iznova i iznova iskušavaju sreću.

A na čvrstom tlu zelena ljepota u bezbrojnim nijansama. Imale smo i ne tako rijetku sreću vidjeti i Australijsku Satin Bowenbird, pticu koja uzgaja cvijeće i skuplja predmete plave i ljubičaste boje, kako bi dizajnirala što ljepše gnijezdo. A zašto? U nadi da će njen osebujni dizajn gnijezda privući partnericu željnu zajedničkog života. I živjeti tako sretno dugo, dugo.

I stigosmo do samog kraja, „sve bježeći od početka“. Opskrbljena profesionalnom maskom i hrpetinom dezinfekcijskih sredstava te okupana suzama, ali ne radosnicama, odletjela sam natrag prvo prema Dohi. Imala sam u avionu mjesto do prozora te sam temeljito dezinficirala i prozor, naslon sjedala, mali ekran i stalak ispred sebe. Već sam manje kašljala, što je bila završna faza preboljene infekcije. Ali sam se plašila da me negdje ne karantiraju, ako čuju moj ružan kašalj.

U Zagrebu i Splitu nitko me nije upitao za junačko zdravlje, a dočekao me jedino moj hrabri suprug. Još nesvjestan težine situacije. Nitko od obitelji i prijatelja nije dohrlio da me vidi, što je posve razumljivo, samo me sestra upitala: „Da li je Jurica solidaran s tobom ili se sklonio?“.

„Ne, potvrdio je da je sa mnom u dobru i zlu“! Ja se stavih u dobrovoljnu samoizolaciju, ali kad je dragog zaboljelo grlo, počeo me poprijeko gledati. Spasonosna poruka stigla je iz Australije od kćerke: „Što više mislim i čitam o koronavirusu, sve više mi se čini da si ga ti imala. Imala si sve simptome, a i bilo ti je čudno, jel da?“.

Imala ili ne imala, računam da sam stekla imunitet. Svejedno ću ostati u izolaciji, a ako mi muž požali što se solidarizirao sa mnom, imam čvrst argument u svoju obranu.