RUŽA IZ KALININGRADA

IZ NAŠE ARHIVE …objavljeno na portalu 21.01.2012. i u knjjizi “Ono malo duše”/2015.

Moglo bi se reći da ova priča nema nikakve veze s hrvatskom dijasporom. Ja ću ju ipak ispričati, pa ti sam zaključi. U svakom slučaju dio je mene, a ja jesam usko povezan sa dijasporom …njen sam dio.

Ovih dana uređivao sam vrt u Bartolovcima. Bartolovci su selo zapadno od Broda. Tu sam odrastao, tu su mi sahranjeni roditelji, a vjerojatno će tu biti i moj grob. Živio sam 35 godina u Njemačkoj, a sada živim u Slavonskom Brodu.

Dakle …u Bartolovcima imam vrt …ili voćnjak …ili nešto što bi to tek trebalo postati. Nekada je to bio vinograd, ali ostario je i trebalo ga obnoviti. Ja se odlučih za voćnjak sa različitim …autohtonim sortama voća. U jednom dijelu je smješten nostalgični dio. Dunja iz Bosne gdje smo nekada živjeli, jasen i brijest iz šume u Remscheidu (Njemačka)…

Tamo sam proveo dobar dio svoga života.

U tome dijelu je i jedna bijela ruža penjačica. Posadih ju prije par godina i još se nije potpuno razvila. Nju posebno njegujem, jer mi je jako stalo da se dobro razvije i da se osjeća ugodno.

Da bi priča bila razumljiva moram se vratiti u daleku prošlost.

Kaliningrad u zimu 1944/45. Krajem 1944, grad su bombardirali Britanci i u njemu je vladao kaos. Propast Trećega Reicha bila je više nego vidljiva. Grad se tada zvao Köningsberg i u njemu su živjeli uglavnom Nijemci. Bio je to glavni grad države, članice Reicha, države koja se zvala Istočna Pruska (Ostpreußen).

Nijemci koji su se te zime zatekli u njemu, pokušavali su samo jedno …što prije na zapad. Nije to bilo jednostavno. Na kopnenom putu, bili su pred njima Mazuri, sa svojim močvarama, šumama, jezerima, nikakvim prometicama…

Vodeni put, peko Istočnog mora bio je opasan. Bezbrojne ruske podmornice čekale su u njemu.

Klaus M. imao je tada trinaest godina i bio najstarije od šestero djece u obitelji. Njegovi roditelji su bili vrtlari ili voćari kako su ih tada nazivali. Živjeli su od sadnje i prodaje sadnica voća i rjeđe …cvijeća.

U općoj zbrci te zime, kada je trebalo napustiti sve što si u životu stekao i uputiti se u neizvjesnost, pratiti nagonski osjećaj da je ta sigurnost na zapadu …našla se i obitelj Klausa M. Vremena za razmišljanje nije bilo. Klausovi roditelji, bili su svjesni opasnosti kojima se moraju izložiti, a nadolazeća grmljavina topova jasno je govorila da druge mogućnosti nema.

-Negdje u noći probudila me majka. Braća i sestre su još spavali. Majka mi pružila odjeću i cipele i pomilovala me po kosi. Ne sjećam se da je to ikada prije napravila. Odvela me u dvorišnu prostoriju, koju smo nazivali werkstatt i u kojoj je moj otac pripremao sadnice i držao alat. U werkstattu sam vidio kufere, razne zavežljaje, a otac je bio zauzet vezanjem omanjeg zavežljaja u novinski papir. Radio je to vrlo pažljivo.

Primjetio sam da se sprema nešto veliko. Otac je šutio i vezao, a majka me milovala po kosi.

Klasu… obratio mi se otac. Bilo je to prvi puta da mi se obraća imenom. Dotad sam uvijek bio “mali” – Kleiner… tako mi se obraćao.

Klaus… došao je trenutak kada moraš puno toga odjednom shvatiti. U ovom zavežljaju je ruža. To je podanak naše ruže. Čuvaj ga i pazi i kada stigneš na Zapad, kada budeš imao svoj dom, posadi ju i njeguj ju i ona će te hraniti. 

Zbunjeno sam pogledao majku. Ona je stajala kao skamenjena pored mene i plakala. I dalje me milovala po kosi. 

Te noći sam napustio Kaliningrad u pravcu iz kojega se nisu čuli topovi. O stranama svijeta nisam ništa znao, osim da postoje opasne i one koje ulijevaju neku nadu. Roditelji su čekali priliku da se ukrcaju na neki brod, koji će ih prevesti na Zapad. Zbog nejakih braće i sestara nisu se usudili na put preko Mazura. Otac je mislio da ja imam neku šansu, pa se odlučiše poslati me samoga. Nikada više nisam čuo ništa o njima, niti o braći i sestrama. Sigurno su se u zadnji čas ipak ukrcali na neki brod ..Willhelm Gutsloff, General von Steuben ili Goya, pa nisu bili na listi putnika, tako da nisu nigdje registrirani. Brod je pogodila podmornica, a putnici su poginuli.
Ja sam na putu ovamo odrastao. Moj put je trajao… ma šta trajao …on traje još uvijek.

Pričao mi ovu priču Klaus M. susjed u Remscheidu. Imao je mali rasadnik u susjedstvu. Često puta sam razgovarao s njim, a povod za razgovor bila je ogromna ruža penjačica u njegovom dvorištu. Prekrasna bijela ruža, koja je na konstrukciji od kovanog željeza sačinjavala sjenicu.

Bila je to ruža, koju je Klaus donio sa sobom iz Kaliningrada.
Klausa sam upoznao, prigodom izložbe slika ruskog migranta Olega P. Vidjelo se da ga slikarstvo ne zanima posebno, ali ostao je dugo na izložbi. Nije to bilo baš uobičajeno da se Nijemci zanimaju za slične manifestacije. Klaus je pobudio moju pažnju, pa se uputih u razgovor s njim.

– Znam da to nećeš i ne možeš shvatiti. Ti si došao u Remscheid po slobodnom izboru, a mene su ovdje donijele prilike. Moja domovina je Königsberg. Stigao sam ovdje u proljeće 45., a cijeli put sam prešao pješice. Ja jesam Nijemac, ali mislim da imam slavensku dušu, da osjećamo isto…

Nemam pojma što i kako Nijemac osjeća. Ali primjetih da se rado susrećem s Klausom, a često sjedimo u sjenici pod ružom. 

–Ovo je moja domovina, ova hladovina pod ružom. Najprije sam ju posadio tamo gore, ali tamo su onda napravili onaj put, pa sam ju premjestio ovdje. Sve sadnice bijele ruže penjačice u rasadniku potječu od nje. Sada ih je malo teže prodati, jer ne mogu konkurirati masovnoj konkurenciji iz Garten-Centra. Ali ionako se moja djeca neće baviti vrtlarstvom.

Pričao mi Klaus tu pod tom ružom o svojemu putu na zapad …kako je izbjegavao naselja, preživio loveći miševe i hrčke, koje je pekao na vatri, kada je bio siguran da ga njen dim neće izdati. I cijelo vrijeme ispod poderanog kaputa nosio ružu.

Stigavši na zapad, naišao je na odbojnost domicilnog stanovništva. Išao je dalje i dalje …umoran i malaksao.
U Remscheidu je klonuo potpuno. Nedaleko od mjesta gdje sada stanuje bile su napravljene barake za izbjeglice. Jedna od baraka služila je kao lazaret i Klaus se jednoga dana probudio na jednom od kreveta u njoj. Našao ga je seljak iz susjedstva iznemoglog i onesvještenog u svome dvorištu. Ružu je posadio u svojemu vrtu, jer je ona bila već potjerala izdanke. Kada se malo oporavio, Klaus je pomagao seljaku u radovima na imanju. Seljakov sin se nije vratio iz rata, pa mu je svaka ruka bila dobrodošla.

– Već iduće jeseni posadio sam ružu tu gore iznad. Jesen kasnije imao sam već dvadesetak izdanaka. Kada se Remscheid očistio od ruševina ljudi su polako počeli saditi cvijeće. Prve ruže sam zamijenio za alat, odjeću…Posadio sam i nekoliko glogova na mjestu gdje je sada rasadnik. Zemlju mi je iznajmio seljak.

Oženio se, došla djeca, posao krenuo… Bijela ruža iz Kaliningrada raširila se po Remscheidu. Za roditelje, braću i setre nisam nikad ništa čuo. Nemam ni jednu sliku od njih. Samo ružu …ovu tu. Takva ista bila i u Kaliningradu. Tamo je moj otac imao veliki rasadnik, na kojemu su radile ruske radnice. Znale bi često u podne, poslije ručka pjevati u hladovini ruže. Ima jedna divna ruska pjesma …Rjabinuška se zove. Nju sam najviše volio slušati. I sada mi se ponekad učini da ovdje u sjeni ove ruže čujem glasove radnica.

Klaus mi je poklonio jedan izdanak ruže. Posadih ga kod sestrine kuće u Bartolovcima. Sada ona već pravi hlad na terasi, a tijekom cijelog ljeta puna je mirišavih bijelih ruža.
Jedan njen podanak je u mojemu voćnjaku. Klaus je umro i sahranjen je u Remscheidu, daleko od Kaliningrada, daleko od Rjabinuške.

Na mjestu gdje stajala Klausova ruža sada je izgrađena nova ulica. Bageri uspiju sve uništiti, izmijeniti… Čini mi se da je Rjabinuška ipak vječna.

Moja ruža je još mlada. I ja ću ju morati presaditi, jer joj mjesto gdje je sada ne odgovara, treba imati na umu da će jasen i brijest iz Remscheida porasti. I tko zna …možda će oni jedni drugima pričati svoje priče. Ruža iz Kaliningrada mogla bi im ispričati puno o migracijskim kretanjima u Europi. Svjedokom je besmislenosti, osjećaja otuđenosti, pripadnosti, nostalgije… Svejedokom je spajanja, pretapanja raznih kultura. U mojemu vrtu se treba ugodno osjećati. Pored nje je još jorgovan …bijeli jorgovan, I on ima svoju priču.

Malo dalje jedna druga bijela ruža, koja je isto potomak ruže iz Kaliningrada. Ona je najmlađa u društvu, ali ima svoje ime. Ime je dobila po osobi, kojoj je po svojoj sudbini slična. U njihovoj blizini posadio sam drijenak. On se nešto baš ne osjeća kod kuće, čini mi se da isuviše žali za šumom iz koje sam ga izvadio. Nadam se da će jednoga ipak prihvatiti društvo i pustiti korijenje.

Ako doživim hlad moje ruže, mogao bih sjedeći u njemu gledati u svoju biografiju. A ruža će mi sigurno pjevati Rjabinušku.

Samo da drijenak pusti korijenje.