PISMO JEDNOM SUCU 2.dio

PISMA UKRADENIM LJUDIMA
Piše: Dražen Radman

Ti jako dobro znaš što je nedavno učinio onaj čovjek kojeg si prije nepunih godinu dana oslobodio od optužbe za teško krimimalno djelo. Oslobodio si ga, kako se to ponekad kaže, zbog nedostatka materijalnih dokaza. Da, dobro znaš da je nedavno taj čovjek, nakon što je opljačkao mjenjačnicu u centru grada, pucao u policajca koji je potrčao za njim. Srećom, metak je promašio svoj cilj, ali je, nesrećom, pogodio petogodišnju djevojčicu koja se sa svojom majkom nalazila nekoliko desetaka metara iza policajca. Zalutali metak pogodio ju je u desno rame. Srušila se na pod i ostala ležati u lokvi krvi, dok je njena majka trenutačno ostala nijema ne mogavši ispustiti niti krik.

Kola hitne pomoći su došla veoma brzo pa su djevojčicu doveli do bolnice tek nekoliko trenutaka prije nego je sasvim iskrvarila. Izni

mnim naporima liječnika i pravim čudom dijete je ostalo na životu. U komi je provela punih petnaest dana, a onda se probudila. Prvo što je uspjela uz blagi smiješak reći bilo je: ‘Mama…’, ali joj mama nije bila u stanju odgovoriti. Još uvijek je bila nijema. Mogla je samo plakati i grliti svoju voljenu kći.
Javnost se, naravno, obrušila na uhvaćenog čovjeka tražeći maksimalnu kaznu za njegovo razbojstvo, umalo i za ubojstvo. Tek rijetki su spomenuli vaše ime u kontekstu moguće odgovornosti. Spomenuli su vas, gle, samo oni ljudi koje neki moćnici nisu uspjeli, a niti će zaplašiti. Već odavno je poznat način da se ljudi ušute time što im se priušti primjerena potkupnina u zamjenu da ne govore ništa ili, pak, da kažu ono što nekome odgovara da kažu.

Drugi uobičajeni oblik ušutkivanja sastoji se od jednostavno i tajno upućenih poruka, odnosno prijetnji tipa: ”Bolje ti je da šutiš, inače…”, ili, pak,: ”Ako ne budeš porekao prvotni iskaz, čuvaj se… i sebe i obitelj…”

Naravno, ti nisi otišao posjetiti teško ranjenu djevojčicu jer bi to bilo zaista čudno, iako bi bilo logično da oni koji znaju da su odgovorni za stradanje nevina života, budu prvi koji će priskočiti, iskazati brigu. Jasno da bi ovo bilo naivno jer bi se tim činom uhvatio u klopku. Ovako, ispada da je bolje da drugi upadnu u klopku teških nesreća i stradanja. Takve posljedice su velikim dijelom i plod tvog dodvorivanja (tebi) dobro znanim krugovima koji ne znaju ništa o zlu koje rade. Nemaju pojma da spadaju među one koji, svjesno čineći bilo kakvo zlo, spadaju u red izgubljenih zarobljenika koje u svojim čvrstim rukama drži mnogo veće zlo nego su to oni sami.

Ti krugovi su okružli svoje srce bijedom i bešćutnošću pa tako izravno rade protiv samih sebe. Oni su, uistinu, naručitelji svoje vlastite propasti, samo što je potrebno da prođe još neko vrijeme da se u to uvjere.

Što se tebe tiče, nadam se da te spomenuti tragični događaj nuka da zastaneš nad putanjom kojom hodiš i da na vrijeme doneseš potrebne odluke. Jer vremena nemamo koliko mislimo da imamo. Naime, nadam se da će ti ovaj događaj pomoći donijeti odluku da ubuduće više nikoga od ”nedodirljivih” ne štitiš. Nadam se da u vremenu koje dolazi ne ćeš pristati na bilo čiji pritisak kako bi donio iznuđene, svima već smiješne i nepravedne presude.

Nadam se da ćeš shvatiti da lojalnost svim tim ”veličinama”, ne može ništa dobra donijeti. Dobro znaš da nikakvim novcem ne možeš nadoknaditi gubitak obraza, časti i duše koja je, za sada, izgubljena u doslovnom smislu.

Razumljivo je da se prije ili kasnije dogodi nešto slično tomu što se dogodilo djevojčici, s obzirom na to da nekažnjena obijest nastavlja još više širiti svoja krila. Tko zna koliko se tragičnih posljedica još dogodilo a da ti to i ne znaš. A da su neke, lako moguće, također bile dijelom povezane i s tobom. Možda ne znaš, iako imaš mnoštvo primjera, ali ako se obijesno mahnitanje ne zaustavi ili ne skreše na vrijeme, onda se ono nakon nekog vremena okomi i na one koji su bili vjerni pomagači pri takvoj vrsti mahnitanja. Dakako, jer u zloćudnoj je prirodi obijesti da jede samu sebe.

Dakle, ukoliko zakaže bilo tko iz policijskog ili sudskog lanca, zlo će imati slobodniji prostor za svoje djelovanje. U tom slučaju, umočene prste u moru zla ima i onaj koji je zlo hranio svojom šutnjom, namjernim propustom ili, pak, lažnim iskazom.

Prijatelju, sjeti se onog mladog i nadobudnog čovjeka kojega neki politički nemoćnici nisu mogli ničim (pot)kupiti ili pridobiti na teren ulaštenih privilegija i pogodnosti kako bi bio dio njihove do u detalje ispletene mreže. To je bila mreža istkana od bezobzirnih i podmuklih pljački prilikom već nadaleko opjevane privatizacije velikih poduzeća. Tvorci te koruptivne mreže, ponavljam, ne znaju da se prije ili kasnije u tu mrežu ulove sami iako i sami znaju reći: ”Tko drugom jamu kopa…”

Oni će, prije ili kasnije, shvatiti da su pleli (ili pletu) takvu mrežu koja je ujedno bila i njihova zla i prokleta kob, zacrtana od samog početka. Shvatit će, naime, da su mreže pleli u svojoj zamućenoj bari ne videći da postoje struje koje su daleko jače od njihova vještog tkanja ma koliko se ono činilo čvrstim u njihovim zamagljenim očima. Shvatit će da su bili tek sitne, vrlo sitne ribe na oceanu života. Naime, kada oceanske silovite struje krenu u točno određeno vrijeme, one tom istom strujom odnesu sve te jadne male ribice prema pješčanoj obali gdje se nasuču i ostanu bez daha.

Ili ih struje odnesu prema kakvim sprudovima gdje se potom izgrebu jedva dišući na škrge. Kad te struje nadođu, obično u nenadano vrijeme, nijedna od ribica ne uspijeva pobjeći, ma koliko im se činilo da su vješti ili brzi plivači. Sjeti se, dakle, hrabrosti tog mladog i stručnog čovjeka, kao i čvrstine kojom se nije htio pokoriti, a ni prodati. On je jedan od onih heroja koji je dragovoljno ustao u obranu domovine kada je neprijatelj nadirao izvana, ali i jedan od onih (rijetkih) heroja koji je u miru ustao – i protiv domaćeg neprijatelja iznutra. Protiv takva neprijatelja koji se busao u prsa da voli svoju zemlju više od ičega, dok je istovremeno punio svoje džepove što mu je bilo draže i uzbudljivije od bilo čije domovine.

Da, ti si znao za sve to, a kada je slučaj došao do tebe, predmet si, zajedno s još nekolicinom, zataškavao i odugovlačio tijekom godina sve dok se spomenuti čovjek nije umorio i počeo odustajati od borbe. U međuvremenu se rastavio od žene koja nije uspjela izdržati pritisak i opasnost takva življenja. Najmlađi sin je ostao živjeti s njim, a dva starija s majkom. Ovaj najstariji je, baš u to doba, naglo popustio u školi izgubivši volju ne samo za učenjem, već, moglo bi se reći, i za životom. Danas, kao mladić u pubertetu, druži se sa sebi sličnima. Priča se da znaju održavati neke neobične seanse od kojih nipošto ne postaje bolji. Naprotiv. Iz tog je društva prije sedam mjeseci jedna djevojka sebi oduzela život pod još uvijek nerazjašnjenim okolnostima i motivima. Kažu da je na facebooku znala napisati kako život nema smisla te da je, jednom prilikom, napisala i ovo: ”Na zemlji vlada samo zima… Smrzajemo se jer nas nema tko ugrijati… Možda postoji neko toplije mjesto…’‘

Tko je sljedeći, moj suče? Možda upravo sin tog čovjeka kojega ste ostavili na cjedilu uskrativši mu ono što ste po dužnosti posla trebali u danom trenutku učiniti, a niste? Kao što niste učinili ono što ste trebali i u nekim drugim slučajevima. Bili ste, a možda ste još uvijek, u sprezi s onima koji nisu ništa drugo nego pohlepni polusvijet. Nemam riječi opisati kakve su sramote smišljali i provodili. Nakaradnog i kriminalnog habitusa, takvi su u sebi stekli nešto najgore, a to je cijepljenost protiv suosjećanja, protiv dobrote i ljubavi. Strast za ”imati, imati i samo imati” ukrala je njihovo srce, možda i nepovratno.

Ovo ti pišem jer mislim, a nadam se da se ne varam, da za tebe još ima nade i da ti srce (još) nije otvrdnulo. Možda i zbog toga što su mi neki ljudi rekli da si još u studentskim danima govorio da ćeš postati sudac, ali ne s motivom da bi se pravio važan ili, pak, da bi bio jedan od najuglednijih ljudi, već zbog toga što si s iznimnom strašću htio u budućnosti donositi poštene i pravedne presude bez obzira o kome se radilo i bez obzira hoćeš li se zbog toga zamjeriti bilo kojem čovjeku na svijetu. Bio si, kažu, jedan od onih koji su htjeli mijenjati svijet, počevši od svog malenog kutka i svog komada zemlje na koji si stavljen. Sjećaš se toga, zar ne? Osobno, nekako vjerujem da je ta klica ostala u tebi. Doduše, negdje se duboko zatomila, ali nije i nestala. Bez obzira na godine koje su od tada prošle.

Čuj, pa ti jako dobro znaš da je na mjestu one stradale djevojčice mogla biti i tvoja žena, tvoj unuk ili neka treća bliska osoba. I znaš dobro da se u životu događaji vraćaju kao bumerang ako se čovjek na vrijeme ne prene i ne napravi zaokret.

Ti znaš da sav novac i svi položaji ovog svijeta ne mogu ništa učiniti za čovjekovu istinsku sreću ukoliko taj isti čovjek sije gorko sjeme koje mu, naravno, mora donijeti i gorak plod. To se zove – zakon sjemena. Protiv njega nema jačega, suče moj.

Ne samo da sve to znaš, već sigurno, barem ponekad, razmišljaš kako nisi krenuo onom stazom u koju si se zaklinjao. Kako si izdao samoga sebe. Iako imaš ime i visok ugled u društvu, svjestan si da tvoja nutrina ne počiva u miru i pravom zadovoljstvu. A budući da se krećeš u sebi sličnom miljeu gdje i nema iskrenih razgovora, takve misli ostaju zarobljene u tebi. Usudio bih se reći da čak u sebi njeguješ i tinjajuću patnju zbog spomenute neispunjenosti, a kao posljedicu tvog životnog smjera u kojem nema mjesta za uzvišenu pravdu, istinoljubivost i hrabrost. A kad njih nema, onda nema ni čovjeka. Zato nikome tu ne pomažu ni titule, ni pehari, a ni doktorati. Tu pomaže samo ozbiljna i odlučna katarza koja počinje onom iznutra.

Dakle, tebi može pomoći samo ako zastaneš pa ti se u srcu nešto dogodi. Nešto iz čega proizlazi novo shvaćanje i razumijevanje. Ono što je suprotno mlakom i proračunatom karakteru i ono što je suprotno dodvorivanju i uskom materijalnom interesu, ono što je suprotno strahu od gubitka visokog položaja i ugleda itd.

Nastavak slijedi!