DNEVNIK S PUTOVANJA U NJEMAČKU …2. dio
piše: Martina Budimir
Prvi je dan nakon dolaska, osim obilaska grada Fürstenwaldea, bio predviđen odlazak u Frankfurt na Odri, a potom i u Poljsku. Tako će Dominik moći reći da je bio u Poljskoj. Znam da ovako zvuči glupo, ali sjećam se koliko je meni puno značilo kada sam se mogla prijateljima pohvaliti kako sam s mamom i tatom bila u Makedoniji, Poljskoj, Češkoj… Ručali smo u restoranu u kojem je svojedobno ručao Helmut Kohl s tadašnjim poljskim premijerom. Ipak, vidi se razlika u standardu. Nezaobilazan odlazak na tržnicu koja neopisivo podsjeća na onu u Bosanskom Brodu.
Sljedećeg je dana bio onaj famozni dan za razgledavanje. Nakon putovanja vlakom, vožnja turističkim brodom dogovorena dva mjeseca unaprijed. Oduševljenje, pogotovo jer smo uhvatili mjesta u prvom redu. Brod je planiran svjesno i namjerno (kakvo planiranje uopće i može biti?!) kako bismo vidjeli neke dijelove grada koje Dominik, a pogotovo moj suprug, Josip, ne bi uspjeli obići pješice. Prekrasna uvertira u ostatak dana.
Prva vožnja S-Bahnom, prva vožnja U-Bahnom, možda i zanimljivije od prve vožnje turističkim brodom. Razumijem dijete. Jedan od najljepših prizora ikada, oduševljenje na Josipovom licu kada je ugledao Brandenburška vrata. Poput malog djeteta koje prvi puta u ruci drži igračku koju je željelo cijelo svoje djetinjstvo. Neizbježan foto session iz svih uglova, s isto tako neizbježnim Straßenkünstlerima (bar u pozadini jer im ubačeni euro nije bio dovoljan da se udostoje slikati s djetetom, a mama i tata iz principa nisu htjeli ubaciti još jedan euro, baš smo grozni!).
Duž ulice Unter den Linden potraga za 11. trabantom. Suvenir proizveden u Kini postao je tradicija. Sa svakog maminog putovanja u Berlin Dominik ima jedan autić. Ovoga puta bira sam. Na koncu je kupljen dugo željeni crni. Sljedeća postaja, mamino omiljeno mjesto u Berlinu, Checkpoint Charlie. Ne baš lijepa scena gdje nas uniformirani statisti tjeraju jer se kao ne smije slikati ako se njima ne plati. Kao da mi je stalo da mi oni budu u kadru, tipka ignore i foto session može početi! Ručak u luskuznom restoranu zvanom McDonalds i odlazak na Alexanderplatz. Do penjanja na toranj još je malo vremena, taman dovoljno da dečki vide koliko koštaju PC-igrice u Njemačkoj. Da nije bilo mame, otišao bi cjelotjedni budžet na igrice. Mama je glumila baba rogu, odredila limit i strogo nadgledala kupnju.
Na ulasku u toranj, ja koja nikad ne odustajem, još jednom pokušavam. Blagajnica telefonira i pita me može li Josip gore samo s jednom štakom? Pa, teoretski bi možda i bilo izvedivo, ali stvarno, zar da se muči sa jednom štakom samo kako bi zadovoljio njihove kriterije u procjeni tko je u dovoljnoj mjeri pokretan a tko ne?! Ipak odlučuje čekati u obližnjem kafiću. U dizalu prema vrhu tornja, liftboy iznosi neke podatke, o visini tornja, brzini lifta…
Pri izlasku iz lifta razočaranje u dječjim očima: „Ali mama, ovo se ne vrti!“ Ni samu sebe nisam uvjerila kako se vrti, ali toliko polako da je neprimjetno. Dominik dokazuje na sve moguće načine da se ne vrti. Na tečnom njemačkom pita konobara koji mu objašnjava da se vrti samo restoran gore. A u restoran se može samo ako ćete konzumirati nešto od hrane, piće samo po sebi nije dovoljno. OK, kad smo već gore, a i nema tužnije scene od razočaranog djeteta. „Vidiš mama, jesam ti rekao!“ Konobarica nam je dozvolila da naručimo samo Vanilla Shake za Dominika, ali dijete je neumoljivo. „Ali mama, ovo ti je samo jednom u životu! Molim te, i ti uživaj, kad već tata ne može biti ovdje s nama. Ja ću biti tužan ako i ti ne budeš uživala bar u kolaču!“
Još se jednom potvrđuje činjenica da iz usta naše djece najčešće čujemo upravo naše vlastite riječi. Nije vrijedilo ni uvjeravanje da original Sacher torta u Hotelu Sacher u Beču, koju sam probala jer se to, eto, mora, ne košta toliko. Ipak naručena, podijeljena na nas dvoje i sada, kada su zadovoljeni svi kriteriji za uživanje, dijete se više ne da otjerati dolje. U vodu pada i suosjećanje s tatom koji nije tu…. Još samo dok se odvrtimo do Reichstaga, pa još samo do …
Kako bismo proveli malo ležerniji dan i malo se više družili sa svojim domaćinima, subota je bila predviđena za odlazak automobilom u Potsdam. Vrijeme na granici kiše. Prvi uzdasi oduševljenja već na putu do dvorca Sanssouci. Pri dolasku, Alte Mühle. Što može biti zanimljivije jednom skoro pa desetogodišnjaku! Turistički vlakić više ne vozi. Sada je tu ulogu preuzela kočija, Dominik moli da ga pustimo da sjedi pored kočijaša. Poslije vožnje, kratki obrok, Dominik želi na grob Friedricha Velikog odnijeti posljednjih nekoliko komada pomfritića! Nizozemska četvrt izazvala je jednako oduševljenje kod Josipa i Dominika kao i kod mene prije nekoliko godina. Kava i kolači u savršenom ambijentu. Potom odlazak kući.
Nedjelja je bila predviđena za odmor. Eberhard i Brigitte, koji su nas i inače u ovih sedam dana podsjetili na neke stvari koje smo skloni zaboraviti, podsjećaju da je Dominik dijete i da i njemu moramo priuštiti nešto baš onako za djecu. Prvo Rodelbahn. I tata je morao probati iako nas je bilo strah zbog brzine, a pogotovo jer jako brzo mora izaći na kraju vožnje. Zatim Irrlandia.
Na naše prvotno odbijanje ideje da Dominik ide u labirint u polju kukuruza jer ima sa sobom samo jedan par zatvorene obuće, a dan ranije je padala kiša, Eberhard nalazi rješenje i, ne znam otkuda, iskopava čizme koje su baš Dominikov broj. Fantastična je ideja kako od običnog polja kukuruza i bez skupe tehnologije kao u razvikanim zabavnim parkovima, napraviti pravu atrakciju za djecu. Primjerice, mame i tate moraju gatati na spravi sličnoj biciklu kako bi se djeca vrtjela na ringišpilu.
Kada se Dominik, tjedan dana nakon povratka u Hrvatsku ipak odlučio odabrati što mu je bilo najljepše, odabrao je ovu zabavnu nedjelju. Još jedan dokaz da je iskustvo starijih ljudi neiscrpan izvor mudrosti. Nažalost, misija osvajanja postaja u labirintu prekinuta je zbog kiše. Inače nas je kiša, iako domaća u kraju u kojemu smo boravili, poštedjela …
..nastavlja se