GLADNI NE VOLE HRVATSKU

magazin.hr kolumna Sanjatorijum
Piše: Sanja Petrović
Postoje mladi ljudi koji bi se željeli otkinuti od mamine sise i učiniti nešto svojim znanjem. Postoje oni koji bi se željeli osamostaliti i zasnovati obitelj, a nakon završene škole ili fakulteta od radnog iskustva imaju jedino po nekoliko godina raznoraznih razgovora za posao.

Ljute bitke se posljednjih dana vode (a gdje drugdje nego) na Fejsu. Nedavno je pokrenuta stranica Mladi, napustimo Hrvatsku. Kao protuodgovor otvorena je stranica Mladi, ostanimo u Hrvatskoj. Prva broji 36.470, a druga 350 ljudi kojima se sviđa. Brojke su to istaknute na stranicama u trenucima nastajanja ove kolumne.

Najjači, da ne kažem i jedini, argument kojim barataju mladi koji bi ostali je ljubav prema domovini. Nerijetko je i mišljenje da su ovi koji bi otišli trbuhom za kruhom neradnici koji misle da će im vani teći med i mlijeko.

Ovaj drugi argument mi je pomalo kontradiktoran i to iz razloga što barem u Hrvatskoj sve vrvi od nezaposlenih i nema ništa lakše nego završiti na burzi. Stoga ne vidim zašto bi netko napuštao ovo blagostanje s deficitom radnih mjesta da bi u tuđini bio neradnik?!

Ne idite zbog maminog ručka

U jednom komentaru je čovjek napisao kako će svi koji odu vidjeti da je i ondje teško. Podstanarstvo je skupo, puno se radi, a nema ni toplog maminog ručka kad se vratiš kući.

Taj mamin ručak mi je zamirisao i otvorio apetit već kroz sam komentar, ali sam se ubrzo vratila u zbilju. Imam iskustvo podstanarstva i mogu reći da ni kod nas nije ni jeftino ni lako biti podstanar. Imala sam tu sreću, pa sam barem imala posao.

A što s ljudima koji imaju djecu, a ništa, ali ama baš ništa u ovoj državi im ne garantira da će sutra imati i posao? Nema tog gazde koji će se sažaliti i oprostiti nekoliko stanarina dok se podstanari ne snađu i ne stanu opet na svoje noge. I to ne samo zato što su svi najmodavci bešćutni, nego zato što su možda i sami ostali bez redovitih prihoda, pa im je ta renta itekako dobrodošla.

Osim toga, postoje mladi ljudi koji bi se željeli otkinuti od mamine sise i učiniti nešto svojim znanjem. Postoje oni koji bi se željeli osamostaliti i zasnovati obitelj, a nakon završene škole ili fakulteta od radnog iskustva imaju jedino po nekoliko godina raznoraznih razgovora za posao. S druge strane, ni mirovine nisu nešto čime se možemo podičiti. Nisu dostatne za normalan život, a kamoli za dostojanstvenu starost, tako da i ručkovi mnogih mama u Hrvatskoj više ne mirišu onako kako su mirisali. I to ne njihovom krivicom.

Naučite živjeti od ljubavi

Argument da oni koji odu ne vole svoju zemlju mi je također nekako labav. Zašto mlad i sposoban čovjek ne bi otišao negdje gdje mu se nude bolje mogućnosti i profitirao od svog znanja i školovanja? Tko kaže da se od njih netko jednoga dana neće vratiti, pokrenuti vlastiti biznis i zaposliti neke od tih gladnih duša koje se nisu mogle odvojiti od maminih juhica ne pitajući se pritom odakle mamama novac?!

Ta optužba je ekvivalent sljedećoj situaciji. Mlada obitelj. Otac ostane bez posla, povlači se po burzi i naposljetku odluči otići u inozemstvo kako bi prehranio obitelj. Prema ovom argumentu taj čovjek ne voli svoju obitelj jer ju je ‘napustio’.

Trebao je i dalje hodočastiti po burzi, obilaziti raznorazne razgovore za posao koji neće dobiti jer je previsok, prenizak, blijedih obraza i ono najbitnije – nema rođu na položaju. Trebao je ostati uz svoje dijete i svakodnevno mu objašnjavati da mu ne može priuštiti ni krov nad glavom ni najosnovnije namirnice, a kamoli što drugo.

Ne, ne mislim da postoji obećana zemlja i da je u tuđem dvorištu trava zelenija, ali bogme je u Lijepoj našoj trava potpuno nestala. Zasnivanje radnog odnosa je samo jedan od problema jer i u slučaju kad ga uspiješ zasnovati, nitko ti ne garantira da ćeš za svoj posao biti plaćen.

Green, green grass of home

-Tko hoće raditi, naći će posla i u Hrvatskoj!, također je jedan od argumenata koji se često povlači. A ja vas sad pitam …jesu li radnici Gredelja, Diokija, Željezare Sisak, Kamenskog… neradnici?

Vani se radi. Puno. Ali čovjek na kraju ipak dobije plaću za taj uložen trud. Ne cvjetam od sreće zbog odljeva mozgova jer se stavljam u poziciju da mi jednog dana dođe sin i kaže da seli iza sedam mora i sedam gora trbuhom za kruhom. Srce bi mi puklo taj čas.

Međutim, ne bih ga željela ni gledati kako pada u beznađe, kako gubi vjeru u ljude, poštenje i pravdu. Kako, što je najgore od svega, gubi vjeru u sebe. U tom bi mi slučaju srce pucalo i krvarilo sporije, ali puno, puno bolnije.