Iz naše arhive/ objavljeno 22.06.2015
Ovo je priča o majci jednog našeg mladog, poginulog logoraša. Često se sjetim, pa zapitana kako živjeti život bez iskonskoga sunca, a umrijeti se ne može bez božje volje, napisah ove redove.
piše: Dragica Šimić
Govorila je da ga noću sanja, ali nikad mu ne vidi lice. I doziva ga imenom, ali on se ne okreće, ili je ne čuje, ili je krenuo nekim svojim putem, samo njemu znanim.
Uspije prepoznati njegovu visoku, mladićku siluetu, osjeti njegovu prisutnost, ali brzo odlazi baš kad pruži ruku da mu podraga kosu. Već je blizu njegovih crnih uvojaka, on se brzo udaljava ranjavajući njenu dušu toliko da se odmah budi iz sna i grca u suzama sve dok se jutro lijeno…