Iz naše arhive/ objavljeno 22.06.2015
Ovo je priča o majci jednog našeg mladog, poginulog logoraša. Često se sjetim, pa zapitana kako živjeti život bez iskonskoga sunca, a umrijeti se ne može bez božje volje, napisah ove redove.
piše: Dragica Šimić
Govorila je da ga noću sanja, ali nikad mu ne vidi lice. I doziva ga imenom, ali on se ne okreće, ili je ne čuje, ili je krenuo nekim svojim putem, samo njemu znanim.
Uspije prepoznati njegovu visoku, mladićku siluetu, osjeti njegovu prisutnost, ali brzo odlazi baš kad pruži ruku da mu podraga kosu. Već je blizu njegovih crnih uvojaka, on se brzo udaljava ranjavajući njenu dušu toliko da se odmah budi iz sna i grca u suzama sve dok se jutro lijeno ne dovuče na prozore.
I ona ga ne voli jer je tako ravnodušno i bezvoljno, beživotno kao i njen krvotok što se sve više i više opire životu. Nekako preživi dan …
Susretnemo se na kratko, doviknemo koju toplu riječ preko ograde, ponekad šutimo svjesne tamnog beznađa što trulo zaposjeda srca. Susreti se prorijede… možda se sakriva od ljudi, bježi od njihovog sažalnog pogleda. i ponovo čeka noć. Gradom kruže glasine, i mi uporno pred njima zatvaramo uši.
Ne traži ona puno, samo da mu vidi lice u snu koji se često ponavlja. Da je samo pogleda onim svojim toplim dječakim pogledom, pa će joj se srce napiti bistrine njegovog oka, naužiti blagosti mladog lica.
-Ali to je samo san, govori mi. Pokušava mi objasniti da je san samo refleksija naših stvarnih želja. I to je odraz njene želje da ga vidi, da ga dovede u okrilje sigurnosti, da ga spasi …
–San ne određuje našu stvarnost, naš život, kao da hoće reći, ubjeđujući mene ili sebe o nevažnosti njegova tumačenja, dok u tom tmurnom danu, sakrivene od slabe kiše pod nadstrešnicom koja služi kao drvarnica, dugo razgovaramo o mogućnosti da se odvedeni zarobljenici vrate sa linija razdvajanja gdje su kopali rovove ili bili postavljani kao živi štit.
Pritom gleda puste njive što sablasno šute u svojoj kasnojesenjoj nagosti da me ne bi gledala u oči i da moje saučešće ne bi izazvalo još jaču bol u njenoj majčinskoj nutrini.
Ko god ju je znao prije brzo bi uvidio da se iz lijepe žene u srednjim godinama velikom brzinom pretvarala u staricu. Brinula se, kao i sve druge majke dok se u sebi pitala, ali nikad ne izgovarajući naglas da ne bi zloj kobi otvorila vrata, da li je baš njenog sina zadesila ta sudbina?
A onda bi brzo odbacila tu pomisao ne odričući se zadnje nade. Dok je govorila o njemu oči bi joj se napunile suzama kao mala, plava jezerca i iznenada bi izlila valove gorčine, a oko usana bi se urezale duboke, bolne bore. Činilo mi se da su joj poslije toga oči postale dva uska, isušena proreza u kojima su se smjenjivali nada i beznađe kao što se neminovno smjenjuju godišnja doba i upravo ta unutarnja borba bi je iscrpila do iznemoglosti. Tad bi već rano u noći otišla u tamu svoje sobe, izgovarala bi molitve u kojima se gubila, prekidala ih i molila Boga za oprost. Sve dok konačno ne bi sklopila oči …
Često se sjećala stvari koje mu je kao dječaku uskratila i onda bi se gorko kajala. Mada je bila dobra majka, uvijek je pronalazila neku sitnicu koju si nije opraštala, kao da je ona bila kriva za rat, za nesreću, za neljudskost. Pričala bi o njegovoj blagoj naravi, njegovoj samozatajnosti i ranjivoj mladosti.
Za druge on je bio neprijatelj, čovjek s puškom, vojnik s druge strane rova, a za nju nježni, ranjivi dječak kojeg želi ponovo sakriti pod skute majčinske ljubavi. I mada su drugi nekako pokušavali živjeti dalje u tom teškom vremenu, barem se nadajući boljim danima, za nju više ništa nije bilo važno, ni njive, ni imanje, ni kuća, ni ljudi …
Vidjela sam da kopni polako, svaki dan sve mršavija i sve pognutija, Pri svakom novom susretu trebala je više snage da započne razgovor. I to njeno povlačenje u sebe dalo je naslutiti kako je nada napušta i kako je sve samim tim postalo besmisleno …jutarnja buđenja, hrana, razgovori, život …
Kažnjavala se odbijajući jelo, pretvarajući se u sjenku stajala u redu sa drugim sjenkama tražeći i moleći istinu na vratima tog zloglasnog mjesta pa ma kako bolna bila. No dani su prolazili, logoraši se nisu vraćali i neizvjesnost je sve dublje izjedala kao kakav crv što se udomaćio u svijesti i tijelu ljudi.
Rano je zahladilo pa su i naši susreti postajali rjeđi. I za ta rijetka druženja falilo je riječi utjehe, jer više nismo htjeli izgovarati fraze u koje ni sami ne vjerujemo …
Konačno, negdje krajem jeseni proširi se glas o povratku logoraša sa udaljenih položaja u logor Stadion u gradu.
Ona je pala na postelju. odbijala je hranu, posjete, život. Mrzila je nove dane i noći zadnjim česticama svoga života, dane bez svoga djeteta. Nije protestirala, nije vikala, samo je htjela umrijeti polako i pronaći ga s druge strane postojanja.
-Vratili su ih, mislila je u rijetkim trenutcima svoje lucidnosti …a njega su ostavili u hladnom, neposvećenom grobu na rubu šume, ispod nepoznata drveta.
Prebirala je u tišini dane njihovog uzništva, okrutnost neprijatelja dok ih lišene skloništa i tople odjeće, izgladnjele, izložene hladnoći kišnih jeseni, stavljaju pred metke. Vidjela ga je u bunilu bola kako pada pogođen zalutalim metkom sa udaljenih položaja i ostaje na mjestu mrtav.
Pitala se, je li poslije toga sve utihnulo, jesu li prhnule preplašene ptice iz ogoljelih krošnji, je li prestalo kišiti na taj tužni špalir ljudskih tijela i da li se i u jednom vojničkom srcu probudila savjest, dali je ispod ijedne uniforme progovorio glas koji bi odbranio dostojanstvo čovjeka. Pitala se kako je mržnja uspjela zamračitii svaki osjećaj koji ljude razdvaja od životinja.
Teška srca odlučih da je posjetim jer nisam bila sigurna u svoju snagu, čiji mi je svaki atom bio potreban u tom nesretnom vremenu … Što reći, čime utješiti kad su riječi zamrle, povukle se u tamu svijesti. Osjetih da je šutnja jedino stanje kojim sam mogla odati počast njenom bolu …
Ležala je sklupčana, sitna, beživotna, potpuno sijede kose, skoro neprepoznatljiva, teško je odgovarala na moje upite o zdravlju, usahlog i umornog pogleda. Činilo se da su oči potpuno ugašene i da jedva ta još jedna mala, slaba iskra održava život u njenom tijelu. Njen je pogled preklinjao samoću, pa joj samo stisnuh ruku blago i udaljih se duše zasićene čemerom …
~~~~~~~~~~~~~~~~
Toga dana, na Svi Svete zaputismo se na seosko groblje, Puno je vremena prošlo od rata, rane skoro zarasle, suze posušili vjetrovi godina. Sve je bilo svečano. U mirisu cvijeća, lelujanju svijeća ugledah poznata lica iz djetinjstva, srce se veselilo, suze radosnice izmilile. Ugledah je nedaleko od mjesta gdje sam stajala, usne mi se razvukoše u širok osmijeh i požurih da je pozdravim.
Zagrlila sam je jako, srdačno, sretna što ju vidim ponovo na nogama. No, ona nije pokazivala osjećaje. Učini mi se da je moj zagrljaj obujmio daleko, usahlo drvo na zaboravljenoj poljani iza naših kuća gdje je zamro njen zadnji radosni smijeh. I cvijet života što joj je nekada cvjetao u očima da je zaspao tamo u dalekoj prošlosti …
Rekla mi je da su prenijeli tijelo, odmah po prestanku sukoba, na gradsko groblje. Nije govorila puno o sebi, ali tuga i bolna okamenjenost njenog lica brzo su dali sve odgovore na moja neizgovorena pitanja.
Sunce je zlatom bojalo suton rodnog sela. Svi su došli izdaleka. Tihi žamor i smijeh je žuborio vedro kao planinski potok, a ona je gledala daleko, daleko iza svih, tražeći na horizontu neko drugo sunce …