piše: Antonija Željka Kahlik
On: Eee, jesi li konačno sve spakirala? Je li gotovo?
Ona: Mislim da jesam, još samo da provjerim poklone. Aha, tu su, to mi je najvažnije. Ne bi bilo lijepo da unucima zaboravimo posebnu narudžbu.
On: Dobro, i što još radiš u kući? Izlazi već jednom. Tebe se baš svaki put mora čekati, a ipak uvijek nešto zaboraviš. Daj požuri ako Boga znaš!…
– Polako sine, polako, strpljen spašen, govorila bi Ziba. To joj je bila uzrečica. Iako je imala pozavidnih godina, po avliji bi se kretala k`o leptirica. Onako stasita, još ne povijena u leđima, kad se okrene, ne bi joj čovjek dao ni pedeset. Svaku travku iz kaldrme bi svakodnevno vadila. Avlija je izgledala kao goblen, bila je njen ponos. Starinske ruže su se pentrale po još starijim zidovima. Mnogo ih je voljela. Tu je i bio cijeli njen svijet. Nije nigdje išla. Djeca su dolazila da pomognu, ali uvijek je sve bilo porađeno. Bila je jedna vrijedna i pedantna žena.…
Tebi, čiji sam uzdah bila, poklanjam stihove
Grad Zagreb je u svim bivšim državama u kojima se nalazio bio predvodnik industrijskog, kulturnog, sportskog, političkog i znanstvenog života i zbog toga vrlo često bio predmet ljubomornih i egoističnih napada. Slična je situacija i danas iako bi se o sportskoj perjanici moglo raspravljati s obzirom na uzlet splitskih sportaša.…
Prolog / Korona
Odlučila sam ukrasti pjesmu,
Za vikend se našlo ljudi koji su istupili u obranu Frke. Vele da je jako pošten čovjek koji ne bi mrava zgazio, da je vrijedan i da nikog nije prevario .
“…I što možete reći na kraju, koja je vaša poruka?“ – pita novinar dokumentarne emisije, čovjeka židovskog porijekla, koji je prošao golgote Auschwitza.
Moja se baba često svađa s televizorom, posebno kada se na ekranu pojavi barba kojeg je vlada postavila da nešto radi.
Priđi mi tiho