tekst: Stjepan Poljaković
Godinu dana poslije moje velike borbe i kušnje sudjelujem u jednoj drugoj borbi kao sekundant i posilni, suradnik i podupiratelj.
Pred očima mi je jedna osoba, pred sobom nosi svjetiljku, mrak je, uska i na trenutke klizava staza, vjetar koji puše…
Gradovi su okićeni, pokloni za najmilije kupljeni, a blagdanska atmosfera zavladala je ulicama i brojnim domovima.
Treba za svojom zvijezdom ići
24. prosinca: 4. nedjelja Došašća (nedjelja)
Asissi – nakon svega proživljenog ove godine pune iskušenja, imala sam veliku želju otići na hodočašće. Želja mi se ispunila, ovih dana iščekivanja Božića, otputovala sam sa suprugom u Italiju, na mjesta gdje su živjeli posebni ljudi – sveci.
Jeca harfa,
U početku, tamo negdje krajem Drugoga svjetskog rata, bilo omanje veselo društvo, okupljeno oko Pirandella, Cocteau, Beckett, Ionesco, Pinter, meni omiljeni Vian, Havel… Društvo se od milja zvalo Teatar apsurda (fr. Théâtre de l’Absurde).
Dogovorili smo se, život i ja,
Bio je to početak prosinca i u zemlji Djeda Božićnjaka atmosfera je već bila svečana iako je trebalo još puno toga uraditi.
Jeste li ikad kao ja zatvorili oči na trenutak,