piše: Božica Jelušić
foto: arhiva autorice
Ljeto, odlazak na polje na drvenim seoskim kolima: konjska ili kravska zaprega. Miris životinjskih sapi, dosadne muhe i obadi. Rascvali grmovi, raskošni kao seoske mladenke.
Mama je mršava, mlada, ima lijepe i zabrinute oči. Ona kopa po žarkom suncu, na našoj zemlji u “Ogradi”. Sjedim u sjeni neke bujne živice, jedem bobice gloga.
Po dolasku doma, daju mi hladno mlijeko s udrobljenim kruhom. Osvježava me u vrućini. Jesmo li imali mačku? Ne sjećam se. Čitam uz petrolejku, spavam na širokom krevetu, gdje ispod ponjava i blazine punjene perjem šuška dobra, tvrda slamarica.…
I kad mi je s vama lijepo
Trier/ Nema toga majstora svjetla i toga režisera, koji mogu takvu dinamiku, kontrast, napetost, izazov, nepredvidivost… napraviti kao što to Priroda radi. Iz minute u minutu smjenjuju se nove (neočekivane) slike s prekrasnom igrom svjetla i sjene, a sve u rasponu od svjetla od kojega bole oči kao u policijskom ispitivanju, do neugodnog osjećaja mraka i kraja svijeta. I tako to desetke puta (do sada, a preostalo je jos tri sata dana).
stavljam ti ruku
Ovaj tjedan, jedno jutro pijuckam kavicu, laganini, konačno mi je sjelo da sam penzić i da mogu bez trke guštati u vremenu i kavici. Bez dobre glazbe nema dobrog dana, pa tako i meni, slušam radio malo tiše jer moj penzić još spava. Kad u eteru čujem ženski glas koji se javlja iz prometa: „Javljam se od tu i tu, uz mene vozi mladić ne stariji od dvadeset godina, mercedes A klase najnoviji i cijelim putem ne vadi prst iz nosa, ne mogu više gledati, morala sam se javiti.“ Smijeh u studiju radio stanice,bez komentara. Shvatila sam da je prevezao put s jednog kraja grada ne drugi kraj.
… 
Zavičaj! Što je to?
Ispod starog mosta, sagrađenog još u vrijeme kad je car Konstantin, proglasio Kršćanstvo državnom religijom Rimskog carstva, u debeloj hladovini rimske građevine i dvije velike lipe, sakupljaju se svakodnevno trierski beskućnici i socijalni problemi. Ima ih dvadesetak, različitih godina, pretežito muški, ali nađe se i poneka žena. Uživaju u toplini ljeta i svježini koja dolazi sa Mosela. Istovremeno su tužni i uplašeni, jer znaju da će ova idila trajati kratko. Jos dva mjeseca, pa ponovo kiše, hladnoća, magla i snijeg.
U zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu 18. lipnja obilježena je 70. obljetnica Hrvatske matice iseljenika, koju je uživo prenosila Hrvatska radio televizija. Tom je prigodom predsjednik Republike Zoran Milanović pozvao na zajedništvo oko statusa Hrvata u BiH.
Uz divnog tolerantnog oca nisam trebala glumiti interes za stvari koje me nisu zanimale. Otočkom krvlju začeta, morem krštena, slanim srdelama i inćunima odana svakom porom, pa ipak kao da sam bila izrod roda rođenog. Crna ovca.