MOJE SEOSKO DJETINJSTVO

piše: Božica Jelušić
foto: arhiva autorice

Ljeto, odlazak na polje na  drvenim seoskim kolima: konjska ili kravska zaprega. Miris životinjskih sapi, dosadne muhe i obadi. Rascvali  grmovi, raskošni kao seoske mladenke.

Mama je mršava, mlada, ima lijepe i zabrinute oči. Ona kopa po žarkom suncu, na našoj zemlji u “Ogradi”. Sjedim u sjeni neke bujne živice, jedem bobice gloga.

Po dolasku doma, daju mi hladno mlijeko s udrobljenim kruhom. Osvježava me u vrućini. Jesmo li imali mačku? Ne sjećam se.  Čitam uz petrolejku, spavam na širokom krevetu, gdje ispod ponjava i blazine punjene perjem šuška dobra, tvrda slamarica.…

više

POSLIJE KIŠE DOLAZI SUNCE

piše: Milan Rajšić
foto: Sonja Breljak
Trier/ Nema toga majstora svjetla i toga režisera, koji mogu takvu dinamiku, kontrast, napetost, izazov, nepredvidivost… napraviti kao što to Priroda radi. Iz minute u minutu smjenjuju se nove (neočekivane) slike s prekrasnom igrom svjetla i sjene, a sve u rasponu od svjetla od kojega bole oči kao u policijskom ispitivanju, do neugodnog osjećaja mraka i kraja svijeta. I tako to desetke puta (do sada, a preostalo je jos tri sata dana).

Kisa koja pada već par sati, samo na kraju “scene” sapere i osvježi pozornicu i pripremi za novi kadar. Narednih tri četiri dana je za očekivati nove i nove kiše. I ugodno osvježenje. Nažalost, ovaj put nažalost, poslije kiše dolazi sunce a to znači debelu sparinu i disanje na škrge.…

više

RUDNIK I MERCEDES

tekst: Štefica Vanjek

Ovaj tjedan, jedno jutro pijuckam kavicu, laganini, konačno mi je sjelo da sam penzić i da mogu bez trke guštati u vremenu i kavici. Bez dobre glazbe nema dobrog dana, pa tako i meni, slušam radio malo tiše jer moj penzić još spava. Kad u eteru čujem ženski glas koji se javlja iz prometa: „Javljam se od tu i tu, uz mene vozi mladić ne stariji od dvadeset godina, mercedes A klase  najnoviji i cijelim putem ne vadi prst iz nosa, ne mogu više gledati, morala sam se javiti.“ Smijeh u studiju radio stanice,bez komentara. Shvatila sam da je prevezao put s jednog kraja grada ne drugi kraj.

Smiju se voditelji u studiju, smijem se i ja.
„Bože moj taj ima pravi rudnik zlata, zato i vozi takav automobil“, palo mi na pamet.…

više

A GDJE JE TU NAŠE MJESTO

piše: Milan  Rajšić
foto: Trier/Wikipedia

Ispod starog mosta, sagrađenog još u vrijeme kad je car Konstantin, proglasio Kršćanstvo državnom religijom Rimskog carstva, u debeloj hladovini rimske građevine i dvije velike lipe, sakupljaju se svakodnevno trierski beskućnici i socijalni problemi. Ima ih dvadesetak, različitih godina, pretežito muški, ali nađe se i poneka žena. Uživaju u toplini ljeta i svježini koja dolazi sa Mosela. Istovremeno su tužni i uplašeni, jer znaju da će ova idila trajati kratko. Jos dva mjeseca, pa ponovo kiše, hladnoća, magla i snijeg.

Obični, normalni život, je na momente težak, a tek klošarski. Lakoća življenja se traži u alkoholu. Mnogo alkohola. Razgovori, svađe, pijanstvo, poneka tuča, rijetka krađa jer se i nema što ukrasti.…

više

ČVRST I SIGURAN MOST S DOMOVINOM

Svečano obilježena 70. godišnjica Hrvatske matice iseljenika

Hrvatski predsjednik Zoran Milanović pozvao na zajedništvo oko statusa Hrvata u BiH, čestitavši domaćinu i svim iseljenicima sedam desetljeća uspješnog djelovanja u 45 zemalja svijeta

Tekst: Marijana Matković
Foto: Lucija Gašpert

U zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu 18. lipnja obilježena je 70. obljetnica Hrvatske matice iseljenika, koju je uživo prenosila Hrvatska radio televizija. Tom je prigodom predsjednik Republike Zoran Milanović pozvao na zajedništvo oko statusa Hrvata u BiH.

– Njihova domovina je Bosna i Hercegovina onako kako je zacrtana prije 26 godina jednim međunarodnim ugovorom kojega je Hrvatska potpisnica i kojega će se u dobroj vjeri pridržavati, rekao je Milanović.

Naglasio je i velike šanse da se Hrvatsku danas pozicionira među najnaprednije države Europe, „tamo gdje nikada nije bila, ali gdje joj je mjesto“. Osvrnuo se i na povijest istaknuvši da je hrvatska nacija bila san čija je realizacija ovisila o „malo dobrih, pravih ljudi“ koji su se oko te ideje okupili u određenom povijesnom trenutku.…

više

IPAK ME DVAPUT ZATAJIO

tekst: Kitana Žižić

Uz divnog tolerantnog oca nisam trebala glumiti interes za stvari koje me nisu zanimale. Otočkom krvlju začeta, morem krštena, slanim srdelama i inćunima odana svakom porom, pa ipak kao da sam bila izrod roda rođenog. Crna ovca.

Sestre, brat, moja djeca, njihova djeca, svi su prije ili kasnije upravljali gajetom, u novije vrijeme gliserom, pomagali bacati parangal, panulavali, lovili na kančenicu, dizali se na poziv tate ili dideta u cik zore. Prije odlaska na spavanje utvrdilo bi se tko je na redu prema terminskom planu. U rani jutarnji sat zvižduk bi probio san dežurnom te bi bunovan ustajao, ali i sretan što će s voljenim majstorom podijeliti ribolovnu radost. Otac je poznavao sve dobre pošte, uronjen u tu ljubav od najranijih dana na rodnom Braču, kasnije oko Hvara i posebno oko Paklinskog arhipelaga. Svi su ga pratili osim mene, prvorođenice.…

više