stihovi i foto: Mirjana Blašković
stavljam ti ruku
oko zapešća,
poput sata,
mjerim vrijeme
otkucajima
tvoga bila…
događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
tekst: Štefica Vanjek
Ovaj tjedan, jedno jutro pijuckam kavicu, laganini, konačno mi je sjelo da sam penzić i da mogu bez trke guštati u vremenu i kavici. Bez dobre glazbe nema dobrog dana, pa tako i meni, slušam radio malo tiše jer moj penzić još spava. Kad u eteru čujem ženski glas koji se javlja iz prometa: „Javljam se od tu i tu, uz mene vozi mladić ne stariji od dvadeset godina, mercedes A klase najnoviji i cijelim putem ne vadi prst iz nosa, ne mogu više gledati, morala sam se javiti.“ Smijeh u studiju radio stanice,bez komentara. Shvatila sam da je prevezao put s jednog kraja grada ne drugi kraj.
Smiju se voditelji u studiju, smijem se i ja.
„Bože moj taj ima pravi rudnik zlata, zato i vozi takav automobil“, palo mi na pamet.…
piše: Milan Rajšić
foto: Trier/Wikipedia
Ispod starog mosta, sagrađenog još u vrijeme kad je car Konstantin, proglasio Kršćanstvo državnom religijom Rimskog carstva, u debeloj hladovini rimske građevine i dvije velike lipe, sakupljaju se svakodnevno trierski beskućnici i socijalni problemi. Ima ih dvadesetak, različitih godina, pretežito muški, ali nađe se i poneka žena. Uživaju u toplini ljeta i svježini koja dolazi sa Mosela. Istovremeno su tužni i uplašeni, jer znaju da će ova idila trajati kratko. Jos dva mjeseca, pa ponovo kiše, hladnoća, magla i snijeg.
Obični, normalni život, je na momente težak, a tek klošarski. Lakoća življenja se traži u alkoholu. Mnogo alkohola. Razgovori, svađe, pijanstvo, poneka tuča, rijetka krađa jer se i nema što ukrasti.…
Svečano obilježena 70. godišnjica Hrvatske matice iseljenika
Hrvatski predsjednik Zoran Milanović pozvao na zajedništvo oko statusa Hrvata u BiH, čestitavši domaćinu i svim iseljenicima sedam desetljeća uspješnog djelovanja u 45 zemalja svijeta
Tekst: Marijana Matković
Foto: Lucija Gašpert
U zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu 18. lipnja obilježena je 70. obljetnica Hrvatske matice iseljenika, koju je uživo prenosila Hrvatska radio televizija. Tom je prigodom predsjednik Republike Zoran Milanović pozvao na zajedništvo oko statusa Hrvata u BiH.
– Njihova domovina je Bosna i Hercegovina onako kako je zacrtana prije 26 godina jednim međunarodnim ugovorom kojega je Hrvatska potpisnica i kojega će se u dobroj vjeri pridržavati, rekao je Milanović.
Naglasio je i velike šanse da se Hrvatsku danas pozicionira među najnaprednije države Europe, „tamo gdje nikada nije bila, ali gdje joj je mjesto“. Osvrnuo se i na povijest istaknuvši da je hrvatska nacija bila san čija je realizacija ovisila o „malo dobrih, pravih ljudi“ koji su se oko te ideje okupili u određenom povijesnom trenutku.…
tekst: Kitana Žižić
Uz divnog tolerantnog oca nisam trebala glumiti interes za stvari koje me nisu zanimale. Otočkom krvlju začeta, morem krštena, slanim srdelama i inćunima odana svakom porom, pa ipak kao da sam bila izrod roda rođenog. Crna ovca.
Sestre, brat, moja djeca, njihova djeca, svi su prije ili kasnije upravljali gajetom, u novije vrijeme gliserom, pomagali bacati parangal, panulavali, lovili na kančenicu, dizali se na poziv tate ili dideta u cik zore. Prije odlaska na spavanje utvrdilo bi se tko je na redu prema terminskom planu. U rani jutarnji sat zvižduk bi probio san dežurnom te bi bunovan ustajao, ali i sretan što će s voljenim majstorom podijeliti ribolovnu radost. Otac je poznavao sve dobre pošte, uronjen u tu ljubav od najranijih dana na rodnom Braču, kasnije oko Hvara i posebno oko Paklinskog arhipelaga. Svi su ga pratili osim mene, prvorođenice.…
Sven Adam Ewin
– Hoćeš se igrat skrivača sa mnom, tata?
Reci, tata, je l’ važi? – Kažem mu: – Važi!
– Ja ću se skriti iza kuhinjskih vrata.
Ja ću se skriti, tata, a ti me traži!
Prošla su mnoga ljeta. Odrasto ti si.
I moje srce puno je neke tuge.
Za davne dječje igre ti više nisi.
Tvoje su igre danas potpuno druge.…
tekst: Lada Franić, prof. hrvatskog jezika, I.OŠ Dugave
crtež: Alen Markuš, 8.b, I. OŠ Dugave
Svaki put kad ispratim generaciju, jedan dio moga srca ode s njima i prati ih zauvijek. Nema novca koji to može platiti.
Za 10 i više godina vidjet ćemo jesmo li uspjeli. Tvrdim da je svaki učitelj i profesor najtvrđi i najzdraviji temelj našeg društva.
I koliko god nas omalovažavali i pljuvali po nama, mi ćemo se ko feniks dignuti i vašu/našu djecu dizati i činiti sve da budu bolji, jači, uspješniji.
Nitko ne može uništiti duh pravog učitelja, učiteljice kad vidi oči i osmijeh učenika u svom razredu. ![]()
![]()
![]()
![]()
![]()
![]()
![]()
![]()
![]()
![]()
![]()
![]()
![]()
![]()
piše: Verica Jačmenica-Jazbec, dr. med.
Moj kolega Janko
Na Medicinskom fakultetu smo na studentskim vježbama bili podijeljeni u mnogo malih skupina, prema abecedi. U mojoj skupini nalazio se Janko. Došao je u Zagreb na studij iz Bosanske Posavine. Bio je prethodno odličan učenik, vrlo dobar student i veoma siromašan. Roditelji mu nisu mogli pružiti nikakvu novčanu pomoć za studij i život u gradu, osim što su mu obećali urod svojih plodnih šljiva bistrica.
Kad je voće dozorilo Janko bi preko vikenda odlazio kući, a vraćao se s prepunim košarama jedrih plodova koje smo mu mi kolege pomogli rasprodavati.…