Vinko Pavić
Djetinjstvo se igralo iza prozirnih zastora
U kojima je ostalo neprobuđeno jutro
I varalo sve refrene
Kojima smo čekali kasne vlakove.
Čitav život bio je položen na dlanu
Što ga je rana jesen njihala
Između izmišljenih priča
I zakašnjelog blagdanskog sunca.…

Tečem po poljima, žito i trava me upija,
Spavaju misli
Dosta je plesa! Ajmo sjesti.
I dođe tako
Dozivaš li ikad sadržaje snova u sjećanje?
Negdje iza nečeg
Niti smo rođenjem za život spremni