stihovi i slika: Nada Vučičić
Jesen je i moj glas je vjetar skriven u lišću
Da ne prepoznaš golotinju jutra
I lica bijesnih bogova
U sivim oblacima spremnim za kišu
Mandarine žute sanjajući vlastito rađanje iz cvijeta
Nevinost postanka nade u trajanje…
Izabella,
Dok sunce spušta svoje
”Parla italiano?”… Un poco.. odgovorih dižući pogled iz hrpe papira nadajući se da će tu naš razgovor i završiti. Kroz debelo šaltersko staklo na mene je gledao par dobroćudnih očiju. Čovjek je bio možda mojih godina, možda koju godinu stariji ili mlađi, ali trodnevna brada i umor koji je na licu nosio, otežavala mi je da točno odredim.… 
Moj ‘tac je dila taklje za vinograd,
U podnevne ure vjetrovi se sudaraju, žure
Listopad će draga. Prava kišna jesen.
Izmislit ću nešto